02 srpnja 2017

Ukratko sve o arbitraži

Cijeli blog: http://pretenzije.blogspot.com/; Ovaj članak: https://pretenzije.blogspot.com/2017/07/ukratko-sve-o-arbitrazi.html;
ENGLISH VERSION

Slovenija je dobila puno manje nego što je tražila, ali ipak više nego što bi dobila na međunarodnom sudu.

Uvod

Drama s slovensko-hrvatskim razgraničenjem nije počela s osamostaljivanjem dvaju država 1991. godine nego dvije godine kasnije. Tada je naime dotad umjerena slovenska politika počela postavljati iracionalne zahtjeve, koji nisu imali nikakvog uporišta u realnom stanju na terenu ni u međunarodnom pravu. Od njih najčešće su isticani zahtjevi za granicom južno od kanala sv. Odorika, posjedovanjem cijelog Piranskog zaljeva i teritorijalnog kontakta slovenskog teritorijalnog mora i otvorenog mora. Treba je istaknuti da je bilo i puno apsurdnijih i ekstremnijih zahtjeva, koji su išli sve do rijeke Mirne ali te većinsko javno mnijenje nikad nije podržalo.

No ti zahtjevi na žalost nisu ostali unutar diplomatske komunikacije između dvaju država. Slovenski su ih političari počeli isticati i javno, često kao politička obećanja. U tome su im asistirali neprincipijelni slovenski stručnjaci međunarodnog prava koji su te zahtjeve "pravno" opravdavali i velika većina slovenskih medija koji su ih nekritički prenosili. Neki novinari svojim su pristranim izvješćivanjem čak svjesno dolijevali ulje na vatru. Nakon višegodišnje obrade, slovenska javnost prihvatila je te ekstremne zahtjeve kao očigledne i opravdane.

Zanimljivo bi bilo shvatiti motive takvog ponašanja slovenskih političara. Kao prvo, kod slovenskih nacionalističkih političara motiv je jasan: ekstremistički zahtjevi prema susjednim državama integralni su dio njihovih političkih programa. Kao drugo, njima su se naizgled iznenađujuće priključili i inače umjereni slovenski političari svih pa i lijevih ideoloških pozicija. Naime, isticanje ekstremnih stajališta prema Hrvatskoj bilo je politički vrlo oportuno, jer im nitko nije javno oponirao. Šačica trezvenih Slovenaca koji su poznavali pravu pozadinu spora nisu se željeli javno eksponirati. Kao treće, ostvarenje tih zahtjeva moglo je za Sloveniju imati i jednu jako praktičnu korist. Da je Slovenija obistinila teritorijalni kontakt s otvorenim morem, mogla je u njemu proglasiti vlastiti gospodarski pojas nauštrb hrvatskog gospodarskog pojasa. To je Slovenija i formalno učinila, bez obzira što se proglašeni slovenski "gospodarski pojas" nalazio isključivo ispred hrvatske obale.

Ucjena

Jasno da nikakvi zahtjevi nemaju smisla ako ne postoji način njihovog obistinjavanja. A iracionalne zahtjeve posebno je teško obistiniti, jer oni ne bi prošli na međunarodnom sudu ili na medijaciji temeljenoj na međunarodnom pravu. Slovenska politika imala je plan, a on se temeljio na ucjeni te strogom izbjegavanju međunarodnih sudova i međunarodnog prava. Tako je Slovenija ucjenjivala prihvaćanje Sporazuma o pograničnom prometu i suradnji (SOPS) potpisanom 1997. godine razgraničavanjem po vlastitim nahođenjima. To je rezultiralo parafiranjem famoznog sporazuma Drnovšek - Račan, u kojem je možda najlukaviji političar iz doba raspada Jugoslavije, predsjednik slovenske vlade Drnovšek nadmudrio naivnog predsjednika hrvatske vlade Račana. Na svu sreću Račan se prije potpisa sporazuma koji je Sloveniji dao toliko željen teritorijalni kontakt s otvorenim morem ipak konzultirao u Saboru, pa je sporazum na kraju odbačen.

Slika 1: Gubitci hrvatskog teritorija u slučaju prihvaćanja sporazuma Drnovšek-Račan:

  • zeleno: 110 km2 teritorijalnog mora poklonjeno Republici Sloveniji
  • naranđasto: 50 km2 pretvoreno u međunarodne vode
  • plavo: oko 350 km2 velik fantomski gospodarski pojas kojeg je već proglasila Slovenija; u slučaju sporazuma Drnovšek-Račan površina gospodarkog pojasa kojeg bi Hrvatska morala ustupiti Sloveniji mogla bi biti čak i veća

Sljedeća mogućnost ucjene pojavila se kod ulaska Hrvatske u NATO i Europsku Uniju. Dok je ucjena kod ulaska u NATO spriječena čvrstom reakcijom Sjedinjenih američkih država, hrvatsko pristupanje Europskoj Uniji zapelo je višestrukom nepricipijelnom blokadom s strane Republike Slovenije. Bez obzira na pravno-formalno održivost slovenske blokade, ostale članice Europske Unije na nju nisu gledale blagonaklono. Konačno, velika primamljivost priključivanja zajednici nije bila posljedica slovenskog članstva nego sveeuropskog jedinstva.

Bez obzira na činjenicu, da je slovenskoj politici diplomatskim kanalima dano na znanje kako je blokada neprihvatljiva, ona nije mogla biti jednostavno eliminirana zbog senzibiliziranosti slovenske javnosti. Kao prvo, bilo je praktički nemoguće naći slovenskog političara koji bi u svrhu ispravljanja prethodnih pogrešaka slovenske politike bio spreman riskirati političko samoubojstvo. Kao drugo, čak da je slovenska politika kolektivno odustala od iracionalnih zahtjeva, postojala je ozbiljna opasnost od referenduma koji se u Sloveniji može raspisivati relativno jednostavno i koji bi mogao formalno u potpunosti zaustaviti hrvatsko pristupanje.

Očito rješenje problema je bila organizacija igrokaza (uz ili bez asistencije slovenskih političara), koji bi uvjerio slovensku javnost kako je Hrvatska morala napraviti ozbiljne ustupke. U tu svrhu 2009. Europska Unija preko europskog povjerenika za proširenje Ollija Rehna pokušala je progurati medijaciju pod rukovodstvom finskog političara Martti Ahtisaarija. Konačni tekst medijacijskog sporazuma kojeg je predložio Olli Rehn bio je "iznenađujuće" povoljan za Hrvatsku jer se temeljio na međunarodnom pravu. No nakon što je hrvatski predsjednik vlade Sanader javno proglasio "pobjedu", a njegovu izjavu žurno prenijeli svi slovenski mediji, mogućnost prihvaćanja te medijacije s strane Slovenije bila je jednaka nuli.

Arbitražni sporazum

Nakon iznenadnog i nikad pojašnjenog povlačenja Sanadera s mjesta predsjednika vlade (što bi moglo biti u vezi i s njegovim upropaštavanjem europskog igrokaza), njegova nasljednica Kosor te slovenski predsjednik vlade Pahor pod pokroviteljstvom Europske unije sklopili su arbitražni sporazum. Ta je bio puno nepovoljniji od Olli Rehnove medijacije, pošto je ad hoc međunarodnom sudu naređeno da osim uzimanja u obzir međunarodnog prava mora odrediti i spoj slovenskog teritorijalnog mora. U tekstu je za spoj namjerno korišten pravno neodređen termin "junction" koji je arbitrima omogućavao tumačenje kojim bi Sloveniji mimo međunarodnog prava mogao podijeliti teritorijalni kontakt slovenskog teritorijalnog mora i otvorenog mora, slično propalom sporazumu Drnovšek-Račan. Nakon referenduma u Sloveniji arbitražni sporazum prihvaćen je u obje države te je Slovenija povukla blokadu te Hrvatska ušla u Europsku Uniju.

Jasno je bilo da će Hrvatska pokušati napraviti sve kako bi izašla iz nametnutog joj te riskantnog arbitražnog sudovanja. Ta prilika ukazala joj se nakon protupravne komunikacije slovenskog arbitra Sekoleca i slovenske zastupnice kod suda Drenik 2015. godine. No unatoč hrvatskom međunarodnim pravom utemeljenom odstupanju od arbitraže te ostavkama slovenskog i hrvatskog arbitra, slovenska strana tražila je nastavak procesa. Preostali arbitri udovoljili su slovenskom zahtjevu te je došlo do imenovanja nadomjesnih arbitara. Prava pozadina afere s protupravnom komunikacijom i danas ostaje misterijem, posebno jer su kod otkrivanja protupravne komunikacije sudjelovale i treće države, sklonije Hrvatskoj ili međunarodnom pravu. Može se nagađati da su tim činom željele i same kompromitirati proces ili pak izvršiti pritisak na arbitre kako ne bi previše podilazili iracionalnim slovenskim zahtjevima.

Bilo kako bilo, arbitražni sud za Hrvatsku neobavezujuću presudu konačno je prihvatio 2017. godine. Slovenija bi presudom dobila puno manje nego što je tražila, a tražila je čak puno više nego što je dobila sporazumom Drnovšek-Račan, kojim bi Hrvatska bi izgubila 160 km2 teritorijalnog mora, dok bi Sloveniji bilo omogućeno proglašenje gospodarskog pojasa ispred hrvatske obale. S druge strane, Slovenija bi presudom arbitražnog suda dobila nešto više nego što bi dobila presudom međunarodnog suda. S hrvatske strane od sredine Piranskog zaljeva Hrvatska bi izgubila oko 45 km2 mora, dok bi Slovenija umjesto teritorijalnog kontakta s otvorenim morem i gospodarskog pojasa ostvarila tek koridor s posebnim režimom plovidbe, otprilike takav kakav joj je Hrvatska sama nudila u prethodnim pregovorima i kakav joj garantira i samo međunarodno pravo. Što se kopnene granice tiče presuda je posve pravno racionalna i njome Slovenija ne bi ostvarila nijedan iracionalni zahtjev.

Slika 2:Ustupci hrvatskog teritorija po neobavezjući presudi arbitražnog suda:
  • zeleno: 45 km2 teritorijalnog mora predanog Republici Sloveniji
  • sivo: koridor unutar hrvatskog teritorijalnog mora

Zaključak

Za Hrvatsku neobavezujuća presuda za Hrvatsku sigurno nije povoljna kao što bi bila presuda međunarodnog suda, no puno je povoljnija od sporazuma Drnovšek-Račan. Na hrvatskoj vladi i diplomaciji je da presudi može li takvo rješenje biti prihvatljivo i može li Hrvatska osigurati rješenje koje je još bliže onom kakvo propisuje međunarodno pravo. Hrvatska će se zasigurno suočiti s novim ucjenama kod mogućeg pristupanja u Schengesko područje i Euro zonu, no tu se radi o stvarima čija težina je manja od članstva u NATOu i Europskoj Uniji.

Prave žrtve slovenskih ucjena bili su i ostaju stanovnici s obje strane granice. Slovenija i Hrvatska u prošlosti su se već pokušavale razgraničiti po kriteriju fleksibilne prirodne granice, koja ne bi uzimala u obzir samo katastarske granice, nego i prirodne danosti, a ispravila bi očite nelogičnosti u katastru. Granica po presudi arbitražnog suda većinom prati baš katastarske granice, te siječe dvorišta kuća i pristupne ceste. A konačno, dugogodišnji zategnuti odnosi između država Sloveniji su uništili mnoge izvrsne prilike za ekonomskim dobitkom i ekspanzijom prema jugoistoku. Ako je to za slovenske političare neka utjeha, i hrvatska je zbog toga na ekonomskom gubitku.

Cijeli proces određivanja granice između Slovenije i Hrvatske ima i druge poučke. Kao prvo razvidan je izvanredno velik utjecaj stajališta javnosti unutar pojedinih država na međunarodne odnose. To je posebno zabrinjavajuće jer domaći političari u sprezi s medijima ta stajališta mogu jednostavno manipulirati. Kao u slučaju slovensko-hrvatskih odnosa taj se problem može zaobići tek dugotrajnim i opreznim diplomatskim djelovanjem utjecajnih država. Kao drugo razvidno je kako princip realpolitike ima ograničenja. Nedvojbeno se Slovenija u svojoj ucjeni ugledala na slične slučajeve kad su druge velike utjecajne države na taj način rješavale svoja pitanja sa slabijim i manjim susjedima. No, slovenski su političari jako precijenili diplomatsku težinu svoje države i značenje poslovice Quod licet Iovi non licet bovi.

23 prosinca 2009

Uvodni komentar

Vlada je u studenom 2009 potpisala za Hrvatsku štetan arbitražni sporazum o određivanju granice sa susjednom Republikom Slovenijom. Taj arbitražni sporazum sročen je na način da ima Slovenija posve realne šanse u konačnici dobiti 15.000 ha teritorijalnog mora te 35.000 ha gospodarskog pojasa, koji po svim relevantnim međunarodnim konvencijama mogu pripadati samo Hrvatskoj. Ta područja Slovenija zasigurno ne bi dobila da se spor rješava na u svijetu uobičajne načine, kao što su Međunarodni sud pravde u Haagu ili klasični arbitražni sud.

Kod hrvatskih teritorija, na kojeg ima Slovenija polaže svoja navodna prava, ne radi samo o principu nego i posve konkretnim ekonomskim interesima. Već je sada poznato da na tom području postoji bogat riblji fond i dokazane zalihe plina, dok je konačni financijski gubitak na račun Republike Hrvatske još nemoguće dokućiti. Postoje naznake, da se na području nalaze i druga rudna bogastva, pa se u neku ruku može ponoviti dobro poznati slučaj iz 1867. godine, kad su Rusi prodali Aljasku za 7.2 milijona dolara. Nakon samo 23 godina tamo je otkriveno zlato, a danas je Aljaska jedno od najbogitijih svjetskih nalazišta nafte.

I nakon potpisivanja sporazuma nastavlja se blokada određenih poglavlja. Slovenija je naime u poslijednjih 15 godina napravila dramatičan preokret, od zemlje koja se odrekla pretenzija prema susjedima do zemlje u kojoj je većina stanovnika uvjerena kako imaju povijesna prava na hrvatski teritorij bar do rijeke Mirne ako ne i do rijeke Rječine. Zato nikakav "kompromis" koji Sloveniji unaprijed ne garantira (a ne tek omogućuje) dobavanje bar dio neosporno hrvatskih teritorija za slovensku politiku nije prihvatljiv.

Situacija sve više podsjeća na olovne godine prije drugog svjetskog rata, kad je vođa jedne države teritorijalne pretenzije prema susjednim državama također opravdavao raznim povijesnim razlozima i moralnim pravima, prijetio neprimjerenim sredstvima, a onda pristajao na "kompromise". No svaki put kad bi Europa prihvatila takav "kompromis", pokazalo se da se radi tek o uvodu u neku novu pretenziju. Neprestanim pristajanjem na dodatne slovenske zahtjeve, Europske Unije i Hrvatske neće riješiti latentan problem slovenskih pretenzija, nego će tek Europu vratiti predratno razdoblje teritorijalnih pretenzija te spirale ucjena i "kompromisa".

U ovom blogu pročitajte više o pravoj pozadini slovenskih pretenzija i opravdanost njezinih argumenata.

Sadržaj bloga:

Dodatno štivo:

23 prosinca 2008

Muke po Borutu

Cijeli blog: http://pretenzije.blogspot.com/; Ovaj članak: http://pretenzije.blogspot.com/2008/12/muke-po-borutu.html;
 ENGLISH VERSION

Glavni uzrok slovenske blokade nije hrvatsko prejudiciranje granice nego slovenska pomama za ribljim i rudnim bogastvom sjevernog Jadrana.

Obmane oko slovenske blokade pregovora

Nije danas lako biti Borut Pahor. Taj slovenski političar zadao si je zadatak natjerati Hrvatsku da se odrekne dijela svog teritorija u zamjenu za pristup Europskoj Uniji. No, Pahor dobro zna da bi takav zahtjev izrečen javno stvorio neizmjernu sablazan diljem Europe. Pahorova velika briga je, dakle, kako zapakirati taj zahtjev da se ne prepozna, a da se naum ipak ispuni.

No, trenutačni manevarski prostor slovenske politike veoma je uzak. Hrvatska i Slovenija već se toliko dugo natežu oko određivanja granice da je Europska Unija, koja se inače diči nazivom "zajednice temeljena na pravu", navela obje države da problem riješe pravnim putem. Takav rasplet Slovenija je cijelo vrijeme izbjegavala, jer slovenski političari vrlo dobro znaju da je vjerojatnost da Slovenija pred međunarodnim sudom postigne svoje najvažnije ciljeve praktički jednaka nuli. Slovenija je tako jedina zemlja Europske Unije koja je kod Tajništva UN deponirala izjavu kako ne priznaje obvezujuće presude međunarodnih sudova u sporovima oko razgraničenja. U novim okolnostima pritiska od strane Europske Unije Slovenija je arbitražu Bledskim dogovorom doduše prihvatila, no istovremeno odugovlači inzistiranjem na principu pravednosti (ex aequo et bono) koji se u praksi međunarodnog suđenja oko granica do sad nije primjenio niti jedan jedini put.

Zbog presedana nije izgledno da takav zahtjev dobije simpatije ostalih država. Zato trenutačno Slovenija pokušava poboljšati svoj položaj tako da Hrvatskoj onemogući predočenje hrvatske dokumentacije u mogućem arbitražnom postupku. U tu svrhu Slovenija je inscenirala priču kako hrvatska pregovaračka stajališta prejudiciraju granicu, te blokirala Hrvatski pristupni proces. Francuska je u sporu pokušala posredovati, ali sve je njezine prijedloge kompromisnog teksta Slovenija odbila. Zbog nelogičnosti i nejasnosti slovenskih argumenata te postupaka ni poslije dva tjedna sukoba slovenskoj i hrvatskoj javnosti nije u potpunosti jasno o čemu se tu radi. Slovenski ministar vanjskih poslova Žbogar doduše javno pokazuje karte i tekstove koji navodno prejudiciraju granice, no može se jasno pokazati da se radi tek o najobičnijoj obmani javnosti. I sam Žbogar je priznao da se sporne karte i tekstovi ne nalaze u hrvatskim pregovaračkim stajalištima, nego u dokumentima (radi se uglavnom o hrvatskim zakonima) na koje se ta stajališta referiraju. Time je posredno priznao i da Slovenija ne traži promjenu hrvatskih pregovaračkih stajališta nego eliminaciju hrvatskih zakona iz arbitražnog postupka o granici.

Donekle se može razumijeti slovenska frustracija oko karata i tekstova koji se nalaze u hrvatskim zakonima, no njezini zahtjevi nemaju nikakve moralne osnove. Naime, i Slovenija je sama prihvatila nekolicinu zakona koji prejudiciraju granicu. Dok Slovenija predbacuje Hrvatskoj da se u njenim zakonima spominju četiri sporna zaseoka južno od Dragonje, Slovenija sama je ta ista četiri zaseoka upisala u svoje zakone još 1994 godine. I dok Slovenija predbacuje da karte u hrvatskim zakonima pokazuju razgraničenje u sredini Piranskog zaljeva, Slovenija sama je zakonom proglasila gospodarski pojas do visine Vrsara. Teško je shvatiti zašto bi samo hrvatski a ne i slovenski zakoni bili sporni u smislu prejudiciranja granice. Slovenske rezerve su utoliko čudnije budući da Hrvatska ima neoborive dokaze kako je u južnom dijelu Piranskog zaljeva (npr. odsukavanje tankera Nonno Ugo 1973. godine) i četiri sporna zaseoka (npr. izdavanje građevinske dozvole Jošku Jorasu 1984. godine) imala jurisdikciju prije 25.6.1991.

Obmana u slovenskoj javnosti održava se zahvaljujući činjenici da nijedna politička stranka prema Hrvatskoj ne vodi umjerenu politiku. To da su u slučaju slovenske blokade svi, uključujući "umjerenog" predsjednika, bezrezervno stali iza odluke vlade nije ni iznenađenje ni presedan u slovenskoj politici prema Hrvatskoj. U takvim namjerama u velikoj mjeri politici pomažu i svi najznačajniji slovenski mediji za koje je propitkivanje odluka vlade prema Hrvatskoj tabu tema. To se odnosi i na još aktualni slučaj vinjeta, gdje na primjer većina Slovenaca nije informirana da su radi diskriminatornih vinjeta strani vozači po pređenom kilometru dvadeset puta opterećeniji od domaćih vozača, te da je u istim uvjetima prije nekoliko godina Europska Unija Austriju natjerala da uvede kratkotrajne vinjete. A napose to se i odnosi na zamaglivanje stvarnih uzroka slovenske blokade.

Slovenski mit o "pristupu na otvoreno more"

No, u čemu je dakle glavni spor između dvije države? Više-manje svima, pa i Slovencima, je jasno da je glavni slovenski zahtjev teritorijalni dodir s otvorenim morem. Slovenski političari taj zahtjev nestručno nazivaju "pristupom na otvoreno more" kako bi slovensku pa i hrvatsku javnost uvjerili, da bi Slovenija bez postizanja takvog cilja postala "zatvorena" zemlja te bi razvoj slovenske luke Kopar postao upitan. Nadalje, oni pokušaju uvjeriti svoju i svjetsku javnost kakao se radi o "minornom ustupku" sa strane Hrvatske koja ionako ima "previše mora". Kad se ta dva slovenska "argumenta" nekritički uzmu u obzir ispada kao da Hrvatska bez potrebe zadirkuje Sloveniju.

No sad pređimo na činjenice, počevši od Konvencije o pravu mora. Po toj konvenciji država može u principu proglasiti teritorijalno more samo u udaljenosti 12 nm (nautičkih milja) od kopna. Udaljenost od najistaknutije slovenske kopnene granice (rt Madona) do najbliže točke otvorenog mora (T5) iznosi 15.5 nm. Dakle, slovenski zahtjev analogan je želji da rijeku širine 15.5 m pređe daskom dužine 12 m. Sljedeća notorna činjenica Konvencije o pravu mora jest da ona garantira zemljama bez dodira s otvorenim morem (stučno nazvane kao države u nepovoljnom geografskom položaju) neškodljiv prolaz do otvorenog mora. U svijetu ima tridesetak takvih država, među ostalima skoro sve zemlje Baltičkog mora, što pokazuje da takav status u praksi ne predstavlja nikakav problem. Sa stajališta međunarodnog prava stvari su dakle jasne: niti Slovenija može dobiti direktan dodir s otvorenim morem niti ga stvarno treba.

Još apsurdnija slovenska zabluda tvrdi da Sloveniji pravo do kontakta s otvorenim morem osiguravaju Osimski sporazumi. Osimski sporazumi naime između ostalim definiraju i morsku granicu s Italijom od kopna (točka T1) do otvorenog mora (točka T5). Pošto su Slovenija i Hrvatska obje nasljednice tog sporazuma po nekim bi slovenskim političarima to značilo da Slovenija ima pravo na točku T5 te s time i na teritorialni kontakt s otvorenim morem. No istim principom Hrvatska bi mogla tvrditi da ima pravo na točku T1 te na teritorialni kontakt s talijanskim kopnom! Zahtjev za kopnenim kontaktom Republika Hrvatske i Italije jednako je apsurdan kao zahtjev za pomorskim kontaktom slovenskog teritorijalnog mora i otvorenog mora.

No, pretpostavimo da bi Hrvatska unatoč gore navedenim argumentima ipak mogla susjedu ići ususret. Na tragu tih nastojanja slovenski i hrvatski predstavnici Miha Pogačnik i Olga Kresović-Rogulja 20. srpnja 2001 parafirali su sporazum Drnovšek-Račan koji naizgled ispunjava slovensku neuralgični zahtjev. Budući da se slovensko teritorijalno more ne može dovoljno približiti međunarodnom moru, u tom sporazumu međunarodno more približava se slovenskom teritorijalnom moru na način da se Hrvatska odriče dijela svog teritorijalnog mora i stvara takozvani "dimnjak" otvorenog mora.

No, ispunjava li taj sporazum uistinu slovensku želju da trgovačka flota pristupa Kopru mimo hrvatskog teritorijalnog mora? Ne, i to iz dva razloga! Naime, hrvatsko i talijansko more dotiču se još na jednom mjestu u samoj sredini Jadrana, jer udaljenost između talijanskog otoka Pianosa i hrvatskog otoka Palagruža iznosi samo 21.5 nm. "Dimnjakom" otvorenog mora slovenska brodica mogla bi mimo hrvatskog ili talijanskog teritorijalnog mora doći samo do otvorenog mora ispred Istre, ali ne i do Otrantskih vrata te dalje u Mediteran! Kao drugo, treba imati na umu da su unutar Tršćanskog zaljeva dogovoreni plovidbenim koridori za velike trgovačke brodove. Po tom sporazumu svi brodovi dolaze u luke Koper i Trst preko hrvatskog mora a vraćaju se preko talijanskog, tako da čak i talijanski brodovi koji putuju u talijanski Trst idu preko hrvatskog teritorijalnog mora. Budući da je "dimnjak" otvorenog mora potpuno neusklađen s plovidbenim koridorima za veliku trgovačku flotu posve je neupotrebljiv.

Slika 1: Plovni koridori u Tršćanskom zaljevu. Svi veliki trgovački brodovi za luke Koper i Trst ulaze preko hrvatskog teritorijalnog a izlaze preko talijanskog teritorijalnog mora.

Treba i postaviti pitanje koliko je taj sporazum štetan za Hrvatsku? Jednostavnim izračunom može se pokazati da hrvatska gubi oko 160 km2 teritorijalnog mora (površina kneževine Liechtenstein). Štoviše, Sloveniji to omogućuje proglašenje disproporciolano velikog gospodarskog pojasa na račun hrvatskog gospodarskog pojasa, koji bi se u za Hrvatsku najgorem slučaju protezao uzduž cijele zapadne istarske obale te uključivao nekoliko stotina km2 mora. Da Slovenija ozbiljno razmišlja u tom smjeru pokazala je time što je 2005 proglasila fantomski gospodarski pojas do geografske širine Vrsara. U tom području ekskluzivno pravo na ribolov te iskorištavanje plina i drugih rudnih bogatstava imala bi Slovenija. Tako bi na udaljenosti jedva 12 nm od zapadne istarske obale istarski ribari ribolov morali prepustiti ribaricama iz Kopra i Pirana! S druge strane INA bi za crpljenje plina ispred Pule koncesiju morala plaćati Ljubljani. Očito je da glavni uzrok slovenske blokade nisu sporne hrvatske karte ili prejudiciranje granice koju one uzrokuju, nego slovenska pomama za ribljim i rudnim bogastvom sjevernog Jadrana. Ustupci u teritoriju i prirodnim bogastvima s hrvatske strane su toliki da se nikako ne može reći da se radi tek o "minornom" ustupku.

Slika 2: Gubitci hrvatskog teritorija u slučaju prihvaćanja sporazuma Drnovšek-Račan:

  • zeleno: 110 km2 teritorijalnog mora poklonjeno Republici Sloveniji
  • naranđasto: 50 km2 pretvoreno u međunarodne vode
  • plavo: oko 350 km2 velik fantomski gospodarski pojas kojeg je Slovenija proglasila u 2005 godini; u slučaju sporazuma Drnovšek-Račan površina gospodarkog pojasa kojeg bi Hrvatska morala ustupiti Sloveniji mogla bi biti čak i veća

S obzirom na navedenu štetnost povezivanja slovenskog teritorijalnog mora s otvorenim morem nije izgledno da Hrvatska ikad pristane na bilo kakvu ucjenu koja bi dovela do takve situacije. Istovremeno, slovenska politika zbog izvanredne antihrvatske polarizacije domaće javnosti, koju je postigla višegodišnjom obmanama, neće moći izbjeći referendum o ulasku Hrvatske u Europsku uniju bez takvog hrvatskog ustupka. Hrvatsku zato najvjerojatnije čeka još dug i naporan put do ulaska i to ne isključivo vlastitom krivnjom. No, zbog toga ne treba gubiti volju u provedbi daljnjih reformi koje Hrvatskoj uistinu koriste. Podsjetimo se, 1991. godine bilo je upitno hoće li Hrvatska uopće opstati, a njezino oslobođenje činilo se neispunjivom željom. Danas nije upitan ulazak u Europsku uniju već tek datum tog ulaska. Zato Hrvatska mora posegnuti za alternativnim scenarijem koji uključuje što efikasnije crpljenje europskih fondova u dužem periodu čekanja, te što veću pomoć ostalim državama jugoistočne Europe u približavanju Europskoj uniji.

Slika 3: Plovni putevi u Jadranskom moru. Kod otoka Palagruže talijansko i hrvatsko more se dotiću a promet u oba smjera teče hrvatskim teritorijalnim morem.

Literatura:

12 siječnja 2008

Slobodni teritorij Joška Jorasa

Cijeli blog: http://pretenzije.blogspot.com/; Ovaj članak: http://pretenzije.blogspot.com/2009/01/slobodni-teritorij.html;
 ENGLISH VERSION

Insistiranjem na četiri naselja južno od Dragonje, Slovenija u stvari stavlja u sumnju vlastitu jurisdikciju u mnogim naseljima u Istri, Žumberku i Prekmurju te na teritoriju sjeverno od Kanala sv. Odorika.

Jedno od najneuralgičnijih točaka u hrvatsko-slovenskim odnosima je razgraničenje na Dragonji. To je teško shvatiti zbog toga jer taj segment granice nije ni po čemu bitno kompleksniji od ostale granice. No ipak uz pomoć dezinformacijama slovenske politike i medija, u čemu predvode samozvani borac za južnu granicu Joško Joras i njegovi politički prijatelji i mentori iz Slovenske pučke stranke, braća Podobnik, problematika 390 ha teritorija pod slovenskom kontrolom in 110 ha teritorija pod hrvatskom kontrolom poprima neslućene razmjere spora koji sve više nalikuje na onaj vezan za nekadašnje razgraničenje Jugoslavije i Italije u doba Slobodnog teritorija Trsta.

No koliko su zahtjevi Joška Jorasa za pomicanjem granice opravdani? Odgovor nije jednostavan te je za potpuno razumijevanje tog problema treba početi od povijesnih okolnosti u kojima je taj dio granice formiran.

Nakon završetka II. svjetskog rata osnovan je Slobodni teritorij Trsta (STT) kako bi se riješio problem ovog višeetničkog i višejezičnog područja. STT je podijeljen u dvije zone, A i B, od kojih je zona B bila pod jugoslavenskom vojnom upravom. Već na dan formiranja STT 1.9.1947. zona B podijeljena je na dva kotara, Buje i Kopar. Granica između kotara u skladu s dogovorom između predstavnika partizanskih pokreta Hrvatske (Andrije Babića) i Slovenije (Milana Gučeka - Javora) dne 10.2.1944. postavljena je na rijeku Dragonju. Budući da je dotadašnja talijanska općina Piran uključivala teritorije sjeverno i južno od Dragonje, podijeljena je na dva dijela tako da je dio južno od Dragonje pripao kotaru Buje, a dio sjeverno od Dragonje kotaru Kopar. Takva podjela općina nije nikakav unikum između Slovenije i Hrvatske. Prije toga su Slovenija i Hrvatska podijelile općinu Štrigova, a kasnije i općinu Pazin.

No ipak, zaboravljajući slučaj općina Štrigova i Pazin neki slovenski političari (npr. Zavod 25. junij) zalažu se za jedinstvenu općinu Piran u njezinim početnim talijanskim granicama. Takva općina po njihovom mišljenju trebala bi u cjelini - dakle sve do Savudrije - pripadati Sloveniji. No, nema nikakvog argumenta zašto bi jedinstvena općina morala pripasti baš Sloveniji tako da bi tim istim argumentom Hrvatska mogla potraživati općinu Piran u cjelini - dakle sve do Pirana - za sebe.

Uobičajeno je da su općine radi jednostavnosti administrativno podijeljene u više tzv. katastarskih općina, unutar kojih se pomoću zemljišnih knjiga vodi evidencija vlastništva. Jugoslavenske vlasti u Piranu tako su zatekle zemljišne knjige pet katastarskih općina (Piran, Portorož, Sečovlje, Kaštel i Savudrija), čije je granice formirala i dotad vodila Italija. Za dvije katastarske općine, Savudriju i Kaštel, teritorij se u cjelini nalazio južno od Dragonje, pa su njihove zemljišne knjige odmah predane kotaru Buje. Katastarska općina Sečovlje s druge strane je uključivala teritorije sjeverno i južno od Dragonje, zato je ta zemljišna knjiga i dalje ostala u Piranu.

Slika 1: Područje katastarske općine Sečovlje pod jurisdikcijom kotara Buje 1947. godine (zeleno).

Činjenica da je zemljišna knjiga katastarske općine Sečovlje ostala na sudu u Piranu ne znači da je cijeli njezin teritorij bilo i dio kotara Kopar. Na teritoriju katastarske općine Sečovlje južno od Dragonje (veličine 500 ha) jurisdikcija je pripadala kotaru Buje, ali je sud u Piranu za taj dio kotara Buje davao uslugu vođenja zemljišne knjige, dakle evidencije vlastništva. No, takav slučaj u Jugoslaviji nije bio ništa ništa neobično. Granice katastarskih općina često se nisu podudarale s granicama općina ili kotara, pa su na području iste katastarske općine vlast obnašale dvije različite općine. Takvih slučaja bilo je i između republika, pa je tako prekmurski zaselak Mirišće kod Hotize bio pod jurisdikcijom slovenske općine Lendava, a istovremeno kao dio hrvatskog naselja Brezovec upisan u hrvatskoj katastarskoj općini Sveti Martin na Muri, a žumberačko naselje Drage pod jurisdikcijom slovenske općine Metlika, a istovremeno upisano u hrvatskoj katastarskoj općini Sekulići. O sličnom slučaju radi se kod istarskih naselja Topolovec, Gradin i Pregara, koje su bile pod jurisdikcijom općine Koper, a zemljišne knjige za njihove katastarske općine istovremeno su se vodile na sudu u Buzetu. Razlog za te nekonzistentnosti obično je u činjenici da se katastarske knjige ne mogu jednostavno potrgati i podijeliti na pola, dok se granice općina i kotara mogu jednostavno mijenjati.

Poslije kraja STT 1954. godine granica među kotarima postala je granica među općinama Piran i Buje odnosno među SR Hrvatskom in SR Slovenijom. No, već u međuvremenu Slovenija je počela mučki prisvojati veći dio katastarske općine Sečovlje koji je pripadao kotaru Buje. U 1940-tim rijeka Dragonja, koja prolazi kroz samo mjesto Sečovlje, često je poplavljivala solane i uzrokovala gospodarsku štetu. Da bi se taj problem riješilo jedan od najjužnijih odvodnih kanala solana, kanal sv. Odorika, se betonira, a većina toka Dragonje tamo se preusmjerava. Poslije preusmjeravanja toka (ali ne i same rijeke) Slovenija počinje kanal sv. Odorika tretirati kao Dragonju, pa tamo polako pomiče i administrativnu granicu. Na taj je način Hrvatska prikraćena za 390 ha teritorija.

Postoji nekoliko dokumentata koji dokazuju da se kao administrativna granica između socijalističkih republika u početku tretirao most preko Dragonje u mjestu Sečovlje, a ne most preko kanala Sv. Odorika kod naselja Mlini. Tako npr. slovensko Delo 18.5.1960 izvještava o predaji Titove štafete između omladinaca dvije republike naš na mostu u Sečovljama!

Poslije 1991. Slovenija se ne zadovoljava već provedenom aneksijom 390 ha k.o. Sečovlje, nego pokušava anektirati preostalih 110 ha u kojima se nalaze naselja Bužini, Mlini, Skrile i Škodelin. Treba napomenuti da je na tom području jurisdikciju provodila isključivo Hrvatska, pa je čak spomenuti Joško Joras za obnovu svoje kuće 1984. godine građevinsku dozvolu dobio na općini Buje. Slovenija protestira kod gradnje hrvatskog graničnog prelaza Plovanija unatoč tome što je sama izgradila granični prijelaz Sečovlje na području koje je nedvojbeno bilo pod jurisdikcijom kotara Buje. Ukoliko hrvatski granični prijelaz prejudicira granicu, to isto itekako vrijedi i za slovenski granični prijelaz.

Unatoč tomu na proteste s slovenske strane tadašnji predsjednik hrvatske Vlade Nikica Valentić odgovara pomirljivim pismom. U tom pismu među ostalim stoji: "Dopustite da još jednom u ime hrvatske Vlade potvrdim i jamčim da izgradnja ovih privremenih radnji ne prejudicira graničnu crtu. Navedene konstukcije mogu se ukloniti u roku od 5 dana." Slovenska strana danas bjesomučno tvrdi da taj dokument pokazuje da se hrvatska strana ne drži dogovora, bez obzira na to da se u tom pismu hrvatska Vlada ničim nije obavezala da će taj granični prijelaz ikad ukloniti. No, ukoliko bi arbitraža utvrdila da se granični prijelaz uistinu nalazi unutar Slovenije, Hrvatska bi ga nedvojbeno uklonila i prije nego u obećanom roku od 5 dana.

Slika 2: Dopis predsjednika hrvatske Vlade dne 18.5.1994, s kojim se po mišljenju Slovenije Hrvatska obavezala ukloniti granični prijelaz Plovanija.

Bez obzira na navedene činjenice slovenski mediji i politika svakodnevno zasipavaju javnost uvjeravanjima o 110 ha "neosporno slovenskog" teritorija južno od Dragonje koji je navodno okupiran od strane Hrvatske. U stvari se radi o za Sloveniju štetnoj pretenziji jer se radi o 110 ha teritorija i 300 m obale, što bi imalo zanemariv učinak na konačni tijek morske granice. Istodobno, tim postupcima Slovenija stavlja u sumnju vlastitu jurisdikciju u mnogim naseljima u Istri, Žumberku i Prekmurju te na 390 ha teritorija sjeverno od kanala sv. Odorika.

Literatura:

01 listopada 2004

Sedam slovenskih mitova o hrvatsko-slovenskim odnosima

Cijeli blog: http://pretenzije.blogspot.com/; Ovaj članak: http://pretenzije.blogspot.com/2009/01/sedam-slovenskih-mitova.html;
 ENGLISH VERSION

Ovaj još uvijek aktualan članak objavljen je još 2004. godine, što je potrebno kod čitanja uzeti u obzir.

U posljednje smo vrijeme svjedocima brzom zaoštravanju odnosa između Slovenije i Hrvatske. No nasuprot većinskom pogrješnom mišljenju u Hrvatskoj da je to tek neka od jučer nastala situacija, radi se o eskalaciji stanja koje se u Sloveniji razvija već skoro 12 godina. Ali kako je uopće došlo do tako dugotrajnog i upornog nerazumijevanja dvaju inače prijateljskih naroda?

Slovenija je svoja najtraumatičnija razgraničavanja doživjela još u prvoj polovici 20. stoljeća. Prvo razgraničenje s Austrijom dogodilo se poslije 1. svjetskog rata, a drugo s Italijom poslije 2. svjetskog rata. U oba slučaja u pitanju nije bilo tek nekoliko naselja, nego cijele pokrajine i nekoliko stotina tisuća stanovnika. Slovenci vole istaknuti da su u oba slučaja izgubili znatne etničke prostore, kao što su na primjer jugoistočna Koruška i Beneška (Venecijanska) Slovenija, ali istovremeno "zaboravljaju" da su i pridobili neka područja, poput većinski njemačkog kočevskog okružja te većih gradova poput Maribora i Celja, ali i većinski talijanskih gradova od Kopra do Pirana. Određivanje granice s Mađarskom zbog svoje kratkoće nije proizvelo nekih većih potresa. Unatoč tome, što je granica s Hrvatskom najduža slovenska granica, ne bismo smjeli očekivati većih problema; Između dvaju naroda u povijesti nikad nije bilo većih sporova, a etnička granica u većini je dobro definirana i nepromijenjena već stoljećima. No stvari su se poslije raspada Jugoslavije ipak počele razvijati neočekivano loše.

Slovenija je doduše imala manjih problema u želji da naslijedi sve jugoslavenske sporazume s moćnima sjevernim i zapadnim susjedima; U Austriji i Italiji pojavile su se i prijetnje uvjetovanjem slovenskog ulaza u Europsku uniju nekim koncesijama, poput problema vraćanja imovine optanata ili reguliranja prava staroaustrijske manjine, no umjesto veta - koji je u složenim vanjskopolitičkim odnosima današnjice praktički neostvariv - došlo je do razumnih sporazuma, poput tzv. Španjolskog kompromisa. U situaciji gdje su problemi s tri preostala susjeda već odavno rješeni otvorena pitanja s Hrvatskom - bez obzira na činjenicu, da su ona u povijesnom smislu zanemarivo mala - postala su najveća i najbolnija pitanja za slovensku javnost.

Vanjskopolitičke nedoumice su jako zahvalna tema kako za političare, tako i za novinare - novinarima dobro dođu u nedostatku ili nesposobnosti praćenja važnijih tema, dok političarima dobro dođu za odvraćanje pozornosti s unutrašnjepolitičkih problema, ali i za dobivanje jeftinih političkih bodova. Naime, dok u slučaju neprimjerenih izjava ili neodržanih obećanja na domaćoj sceni mogu očekivati brz odgovor političke konkurencije, u slučaju međunarodne scene te bojazni nema. Također je potrebno istaknuti da se vanjskopolitičkih sporovi u velikoj većini složeni pravno-politički problemi, kojih detajli običnom neukom gledatelju nisu poznati i tražili bi duže objašnjavanje. Zato su oni izvanredno pogodni za medijske manipulacije.

Hrvatska javnost i politika od 1991. godine bila je zaokupljena sa srpskom okupacijom Hrvatske te Bosne i Hercegovine, zbog čega nisu otvorenim pitanjima s Slovenijom obraćali praktički nikakve pozornosti. S druge strane, poslije okončanja velikih ratnih sukoba krajem 1991. godine ta pitanja postaju sve interesantnija slovenskoj javnosti i politici te vremenom postaju daleko najvažnija i najiskorištivanija tema u samostalnoj Sloveniji. Dok je u početku slovenska politika nastupala umjereno, već 1993. s Memorandumom slovenskog parlamenta, koji "odlučuje" da Slovenija ima pravo na direktan kontakt s otvorenim morem, ona se radikalizira. Slovenski političari tako se već cijelo desetljeće natječu koji će tražiti i dobiti više u odnosima s Hrvatskom. Pošto su se takvi zahtjevi često ponavljali, a nije bilo ozbiljnog odziva hrvatske javnosti i politike, slovenska ih je javnost u većini prihvatila kao realne i ostvarive. Tek poslije pada Miloševića u Hrvatskoj raste interes i za druge vanjskopolitičke teme. Kad je do odziva s hrvatske strane konačno došlo već je bilo kasno za ispravljanje pogrešnih stavova slovenske javnosti, a umjesto da se oni pokušaju smiriti unutar slovenske javnosti same, dolazi čak do njihove radikalizacije. Zbog takvih u velikoj mjeri objektivih razloga došlo je do asimetrije u odnosima, gdje slovenska strana problemima pristupa puno agresivnije i nerealističkije.

K tome u velikoj mjeri doprinose i slovenski novinari odabirom tema, pitanja i gostiju. Kad su tema otvoreni problemi s Hrvatskom, kao standardni gost svih emisija pojavljuje se "ugledni" stručnjak za međunarodno pravo dr. Miha Pogačnik, koji redovito natupa s ekstremnim stajalištima. S druge strane glas razuma, kao što je umirovljeni profesor upravnog prava prof. dr. Janez Šmidovnik, koji kako sam kaže, želi slovenskoj javnosti otvoriti oči, u slovenskim medijima uglavnom nema prolaza. Ne čudi doduše činjenica da su slovenski mediji pronašli čovjeka koji će čak po cijenu svog ugleda a zbog primamljivosti javnog nastupa u svim hrvatsko-slovenskim sporovima dati pravo isključivo vlastitoj strani, predočujući isključivo slovenske argumente. Čudi da skoro nijedan slovenski novinar ili ne posjeduje osnovnu razinu kritičnosti ili ne drži do svog vlastitog ugleda.

Umjesto toga novinari nekritički, bez ikakvog komentara, snimaju i prenose izjave političara i javnih ličnosti koje sadrže bilo teritorijalne pretenzije bilo govor mržnje prema Hrvatskoj. Tako je na primjer državna televizija u nedavnom tobože neutralnom prilogu o granici u Istri uspjela sakupiti samo izjave Slovenaca, među kojima je jedan Savudrijac čak izjavio kako ih je hrvatska policija poslije 2. svjetskog rata tjerala da se izjašnjavaju za Hrvatsku - prilog koji više podsječa na priloge srpske televizije iz doba Miloševića nego na priloge neke europske televizije u 21. stoljeću. Slično se događa i u predizbornoj emisiji, gdje se pojavljuje pitanje treba li Slovenija (ukoliko ne postigne s Hrvatskom sporazum o granici, dakako pod vlastitim uvjetima) vetom spriječiti ulaz Hrvatske u Europsku uniju. Dok su se ozbiljniji političari - bilo radi vlastitog neugodnog iskustva s Italijom i Austrijom, bilo radi shvaćanja da se politički problemi u današnje vrijeme više ne mogu rješavati vetom - izmotavali od neposrednog odgovora, novinar je podgrijavao atmosferu nekoliko puta insistirajući na jasnom odgovoru "da" ili "ne".

Dok se pasivnost hrvatskih medija i politike može opravdati ili razumjeti za razdoblje do otprilike 2000. godine, ona je posve neshvatljiva nakon toga. Hrvatska politika, diplomacija i mediji ne bi doduše trebala uzvraćati istom mjerom. U procijenjivanju događaja s strane trećih država ili kod moguće arbitraže, činjenice neće promatrati neuki gledatelji nego trijezni stručnjaci, pa će ekstremna politička stajališta, pretjerana diplomatska agresivnost ili medijske manipulacije, uobičajne na slovenskoj strani, biti kontraproduktivne. No, diplomacija bi trebala bar službenim putem protestirati ili tražiti objašnjenje za najneprihvatljivije aktivnosti. Posebno pozorno i sistematski trebala bi pratiti slovenske medije, te izraditi dossier o njihovim prilozima, a koji bi se onda mogao iskoristiti kod lobiranja i objašnjavanju hrvatskih stajališta drugim diplomacijama.

Slovenci se vole hrabriti kako Slovenija nikad nije bila (diplomatski) jača nego sada, no zaboravljaju da isto vrijedi i za Hrvatsku. No hrvatski političari i novinari trebali bi imati više informacija o sporovima između dvije države i o neprihvatljivim slovenskim stajalištima, kako bi mogli na pravom mjestu i u pravom trenutku argumentirano obraniti hrvatske interese. Tako se, nadajmo se, neće ponoviti, na žalost, tipičan slučaj, da hrvatski novinar gostuje u slovenskoj političkoj emisiji te zbog potpunog nepoznavanja prilika u cjelini podliježe nedoslijednim slovenskim argumetima, dajući gledateljima utisak kako Hrvatska uistinu nema nikakvo pravo u međusobnim otvorenim pitanjima. Kao uvod u upoznavanje tematike zato se ovdje ističe te logički i iscrpno razrađuje sedam najistaknutijih slovenskih mitova o hrvatsko-slovenskim odnosima.

1. Istra povijesno pripada Sloveniji, a teritorij sjeverno od Mirne Hrvatskoj je poklonio Kardelj.

To da jedna parlamentarna (!) stranka u Sloveniji otvoreno izražava teritorijalne pretenzije prema Hrvatskoj držeći da bi slovenska država trebala uključivati cijelu Istru i Rijeku nešto je na što se hrvatska javnost već privikla. Unatoč tome što nijedna, čak izvanparlamentarna stranka u Hrvatskoj ne izražava teritorijalne pretenzije prema Sloveniji. Ono što ipak u Hrvatskoj nije jasno je da je takvo razmišljanje duboko ukorijenjeno u slovenskoj javnosti: Velika većina Slovenaca - što se temelji na potpunom nepoznavanju činjenica - intimno vjeruje da je cijela Istra nekad bila dio slovenskog etničkog prostora! U slovenskim uredima tako se često može vidjeti reprodukcija karte "Zemljovid Slovenske dežele in pokrajin" Petra Kozlera iz 1853. godine, koja na sebi uključuje dijelove Austrije, Italije i Hrvatske, to jest Istru, Rijeku te kvarnerske otoke. Ono što je manje poznato jest da je sam autor sljedeće godine izdao i almanah "Kratki slovenski zemljopis" u kojem piše "...blizu Pirana započinje granica između slovenskog i hrvatskog govora i teče po dolini Dragonje ili Rokave prema planinama i selima Topolovec i Sočerga..." No ni Kozlera ni mnoge današnje političare činjenica da stanovništvo južno od Dragonje govori drugim jezikom nije zasmetalo da to područje u svojim glavama doda na kartu slovenskih zemalja.

Mnogo građana Slovenije također je interpertiralo želju puka u hrvatskoj Istri za većom samosvojnošću pa i povezivanjem sa slovenskom Istrom kao proslovenske težnje. Zbog toga su slične tedencije za samosvojnošću i povezivanjem u slovenskoj Istri prihvaćene sa simpatijama smatrajući da će u kombinaciji sa slovenskom gospodarskom i političkom nadmoći dovesti do ujedinjene Istre - unutar slovenskih granica. No te iluzije dosta su naglo nestale kad su svi viđeniji političari hrvatske Istre stali u obranu hrvatskih ribara i hrvatske granice u trenutku najvećeg zaoštravanja odnosa s Slovenijom.

Ipak, prosječan Slovenac još i dalje područje Istre južno od Dragonje te Rijeku vidi kao neki povijesni "gubitak" slovenskih zemalja naspram Hrvatske. Istina, treba priznati i to da velika većina srećom smatra da se s tim gubitkom treba pomiriti, što ipak ne znači da takva pogrešna shvaćanja treba zanemariti - posebno jer takvo mišljenje ne dijeli samo široki puk nego i dobro informirani slovenski intelektualci. Uzrok tog problema može se shvatiti u otvorenom razgovoru s takvim čovjekom. Većina, čak i jako dobro obrazovanih Slovenaca, nikad nije čula za glagoljicu, a još manje za tradicionalno istarsko glagoljaštvo. Oni znaju sve bitne povijesne činjenice o antifašističkoj borbi u Jugoslaviji, ali su im Pazinski sabor i njegova Odluka potpuna nepoznanica. Dovoljno je tek nekoliko osnovnih informacija i taj će intelektualac mirno ustuknuti pod težinom argumenata. Pitanje je samo zašto se s tim argumenatima nije susreo i prije.

Također opasno uvjerenje, koje povremeno izražavaju predstavnici čak nekoliko slovenskih parlamentarnih stranaka u Sloveniji jest da je teritorij sjeverno od Mirne Hrvatskoj poklonio Kardelj. Činjenica jest da se najzapadnji dio slovensko-hrvatske granice utvrdio na Dragonji na sastanku Bakarića i Kardelja 1947. godine ali je isto tako činjenica, da su granicu na Dragonji još u veljači 1944. godine dogovorili lokalni slovenski i hrvatski istarski partizani. U Povijesti Istre slovenskog povijesničara dr. Darka Darovca čak se može naći i detajl da su hrvatski zahtjevi bili čak i veći i to sigurno ne posve bez temelja. Notorna je činjenica na da je u Kopru uz talijansku postojala samo hrvatska ali ne i slovenska gimnazija. Može se dakle reći da su slovenski partizani s granicom na Dragonji u stvari možda postigli najviše što su realno mogli. A dogovor Bakarića i Kardelja uopće nije štetio Sloveniji nego joj je čak pomogao. Po tom dogovoru umijesto toka Dragonje za granicu se uzeo kanal sv. Odorika, a 22 naselja sjeverno od Dragonje (Gradine, Abitanti...) - po dogovoru iz 1944. godine u Hrvatskoj - našla su se u Sloveniji.

2. Slovenija ima moralno pravo na kompezaciju zbog slovenskih teritorijalnih gubitaka naspram Italije i Austrije

Slovenija je poslije svjetskih ratova izgubila neke etničke teritorije naspram Austriji i Italiji. Vlastiti gubitak slovenska javnost ali i povjesničari - što je inače slučaj i u Hrvatskoj - uvelike preuveličavaju. Tako je uz gubitak nekih razmjerno velikih područja Slovenija je dobila i neke teritorije u kojima su Slovenci bili uvjerljiva manjina.

No ipak je točno da se kroz stoljeća slovenski etnički prostor na sjeveru i zapadu sužavao i Slovenci mogu opravdano žaliti zbog te činjenice. Ono što nikako nema opravdanja jest sljedeći argument koji se često ozbiljno ističe u slovenskoj javnosti: Slovenci su braneći svoj etnički prostor na zapadu i sjeveru branili i hrvatski etnički prostor, pa imaju moralno pravo na teritorijalnu kompezaciju od Hrvatske! Ne samo da je taj zahtjev duboko amoralan - zahtijevati od prijatelja da kompenzira ono što su uzeli neprijatelji - on ima i posve zanimljiv obrat. Naime kroz stoljeća značajno se suzio i hrvatski etnički prostor na jugu i istoku. A pošto su braneći svoj etnički prostor od Turaka i Srba branili i slovenski etnički prostor Hrvati bi po istom argumentu valjda mogli zahtijevati kompenzaciju i od Slovenije.

U tzv. moralne argumente mogli bismo ubrojati i čest argument da Hrvatska ionako ima puno mora, pa je bezobrazno da neće njegov mali komadić ustupiti Sloveniji. Nitko se istodobno ne sjeti da Hrvatskoj zauzvrat ponudi jedan alpski vrh - jer Slovenija ionako ima puno Alpa?!

3. Slovenija ima pravo na neposredni kontakt s otvorenim morem

Međunardno pravo, kao i svako drugo pravo, kompromis je između različitih interesa. U slučaju zemlje koja je hendikepirana zbog kratkoće obale, posebno u zatvorenom zaljevu, njezini interesi vitalno se sudaraju s interesima njezinih susjeda na moru. Međunarodna konvencija o pravu mora vrlo je jasna: takvoj zemlji ni u jednom članku ne daje pravo na neposredni teritorijalni kontakt s otvorenim morem, ali joj s druge strane osigurava potpuno slobodan prolaz za brodove na putu u njezine teritorijalne vode.

Slovenija je od samog početka bila svjesna tih činjenica i koristila je njoj povoljan dio pomorskog prava za razvoj svoje luke Kopar, čiji je ukupan promet usporediv s prometom svih hrvatskih luka zajedno. U početnoj fazi nakon raspada Jugoslavije Slovenija je prihvatila i za nju nepovoljan dio pomorskog prava i određenim političkim potezima - na primjer kod notifikacije sukcesije jugoslavenske ratifikacije konvencije o pravu mora kod UN 1995. godine istaknula je svoja prava, koja posjeduje kao "država s geografski nepovoljnim položajem" - posredno priznala da nema neposredni kontakt s otvorenim morem. No situacija se počela mijenjati 1993. godine, kad su slovenski političari počeli građane nesmotreno uvjeravati kako Slovenija ima pravo na neposredni kontakt i obećavati kako će to i osigurati, a takav jednostrani potez formalizirali su kroz Memorandum slovenskog parlamenta, koji jednostrano "odlučuje" da Slovenija to pravo ima. Pošto je Hrvatska tada bila djelomično okupirana zemlja s mnoštvom izbjeglica, takva neprestano ponavljanja stajališta slovenskih političara ostala su bez službenog odgovora s hrvatske strane, te im je velika većina slovenskih građana i povjerovala. Kad je Hrvatska, smatrajući da zbog olako danih obećanja političara susjedne zemlje ne treba popuštati njihovim zahtjevima, konačno negativno uzvratila na slovenske zahtjeve, bilo je već prekasno.

Slovenski političari mogli su u tom trenutku doduše ustuknuti, ali bi poslije toliko godina takav obrat kod vlastite javnosti bio prihvaćen kao izdaja. Umjesto toga odlučili su se za još tvrđi stav prema problemu, sljedeći logiku međunarodnih odnosa. Naime u odnosima između suverenih država uz međunarodno pravo važan je čimbenik i politička (pa katkad i vojna) snaga država u sporu. Ukoliko je jedna država puno jača od druge, uspijeva nametnuti i rješenje koje nije u duhu međunarodnog prava, što se na žalost još i danas smatra normalnim postupkom u međunarodnim odnosima. No mišljenje slovenskih političara da je položaj Slovenije dovoljno jak da nametne svoje uvjete za rješenje problema dosad se nije pokazalo točnim, dok je s druge strane položaj Hrvatske preslab da osigura da do rješenje dođe pravnim putem, to jest sljedeći konvenciju o pravu mora. Jedina slovenska nada je da svoje rješenje nametne kao uvjet priključivanju Hrvatske Evropskoj Uniji, a trenutačna hrvatska politika - pod svaku cijenu u EU - ide joj naizgled na ruku.

Ni arbitraža nije izgledna, jer Slovenija teži tome da arbitar bude politička institucija, kao na primjer William Perry, koja će više pozornosti posvetiti političkom nego pravnom aspektu problema i dati prednost diplomatskoj težini države, dok Hrvatska inzistira na pravnoj instituciji, kao što je na primjer Međunarodni sud o pravu mora, koja bi proučila prvenstveno pravni aspekt problema i dala prednost konvenciji o pravu mora. Pošto se arbitar izabire dogovorno nema izgleda da će do takvog dogovora između država i doći, pa se države nalaze u pat poziciji. Ta je pat pozicija još i strašnija zbog činjenice što je slovenska diplomacija stavila neposredni kontakt s otvorenim morem kao conditio sine qua non za sve buduće važne sporazume s Hrvatskom, pa čak i one koji nemaju nikakve veze s granicom. To znači da su i ostali problemi koji opterećuju obje države, a mogli bi se lako riješiti, postali taoci morske granice.

Jednako apsurdna ideja vezana za neposredni kontakt s otvorenim morem jest i razgraničenje u Piranskom zaljevu/Savudrijskoj vali. Većina slovenske javnosti pogrješno smatra da bi potpuna kontrola nad zaljevom Sloveniji automatski osigurala neposredni kontakt i zato podržava agresivno stajalište da bi Slovenija trebala valu kontrolirati - po mišljenju mnogih parlamentarnih političara - čak 100%. Bez obzira što Sloveniji po međunarodnom pomorskom pravu pripada veći dio zaljeva, jer se s njezine strane vale nalaze veći gradovi, 100% kontrola nije izvediva ni teoretski ni praktički. Posve jednostavno - to bi među ostalim značilo, da kad kupač stupi s kopna u more trenutačno prestupi granicu. S druge strane čak i da Slovenija nazdire veliku većinu zaljeva, još joj uvijek fali nekoliko desetaka kilometara (!) od granične crte na moru do najbliže točke otvorenog mora.

Na tom mjestu izgledno je spomenuti i jedini "pravni" argument koji su Slovenci uspijeli naći u prilog svojoj tezi. On izlazi iz sukcesije bivše države: Slovenija je tada kao dio Jugoslavije imala neposredan kontak s otvorenim morem pa bi ga valjda trebala i zadržati. No istodobno je Hrvatska imala neposredan teritorijalni kontakt s Austrijom i Grčkom, a to ne znaći da mora taj kontakt zadržati i poslije raspada. Korak dalje idu i ekstremni slovenski parlametnarni političari, koji traže sukcesiju jadranskoga mora, što je teritorijalna pretenzija bez presedana u svijetskoj povijesti. Izvedba sukcesije bivšeg jugoslavenskog mora značila bi npr. da Slovenija dobije "svoj" udio mora između otoka Hvara i Brača!

4. U svim kopnenim sporovima Hrvatska traži slovenski teritorij

Bez obzira što je Badinterova komisija potvrdila međurepubličke granice kao međunarodne, to još uvijek nije u potpunosti odredilo njezin točan tijek. Nije teško utvrditi koja je država izvodila jurisdikciju, to jest sudsku a time i upravnu nadležnost, u naseljenim područjima. Život pojedinca jednoznačno je vezan za pojedinu državu kroz traženje dokumentata na uredima državne uprave ili rješavanju sporova na sudovima, koji se oboje nalaze u većim gradovima. Ako stanovništvo nekog naselja te potrebe obavlja u hrvatskom gradu, naselje je pod hrvatskim jurisdikcijom, i obratno. Puno je teže, s druge strane, odrediti na metar točnu granicu u otvorenom prostoru, na primjer na poljima, travnjacima i u šumama. Države su se zato dogovorile da će kao najvažniji tehnički kriterij za određivanje jurisdikcije uzeti katastar: ako je čestica u slovenskoj katastarskoj općini ona je slovenska, i obratno. No često se pojedine čestice nalaze u katastru i na slovenskoj i na hrvatskoj strani, dok čak postoje situacije da pojedine čestice nisu upisane ni u jedan katastar. Još gore - katastarska granica često ne poštuje prirodne danosti - korita rijeka te tijek planina, pa je dogovoreno da se u obzir uzme i taj kriterij. U svakom slućaju sam dogovor oko kriterija ne razriješava stvar, nego su potrebni posebni dogovori za mnoge konkretne probleme. Neki Slovenci danas čak spekuliraju kako je kriterij prirodnih danosti nametnula hrvatska strana, za što nema nikakve logične osnove. Taj kriterij doduše ide u prilog Hrvatskoj kod granice na Dragonji, ali joj ne ide u prilog kod granice na Muri i kod Svete Gere/Trdinovog vrha.

No najveći problem se pojavljuje u slučaju kad u nekom naselju jurisdikciju izvodi jedna država a nalazi se u katastru druge države. Dolazimo dakle do logičkog paradoksa: po faktičkoj jurisdikciji nalazi se u jednoj a po tehničkom kriteriju određivanja jurisdikcije u drugoj državi. Takav slučaj odnosi se na tri zaseoka južno od Dragonje, Bužin, Škudeline i Škrile (dio naselja Mlini južno od Dragonje), koja su sve vrijeme bila pod hrvatskom jurisdikcijom ali su upisana u katastarskoj općini Sečovlje. Notorna je činjenica na primjer, da je sam Joško Joras 1984 građevinsku dozvolu za adaptaciju svoje kuće dobio na uredu državne uprave u Bujama. Zanimljivo je isto, da to nisu jedina takva naselja. Obratna situacija vrijedi za naselja Topolovec, Gradin i Pregara, koja su pod slovenskom jurisdikcijom ali i u katastru općine Buzet!

Naselje koje se nalazi pod faktičkom hrvatskom jurisdikcijom trebalo bi pripasti Hrvatskoj, ili bi - u najgorem slučaju - pošto je katastarski u drugoj državi trebalo biti sporno. No čak i u tom slučaju po međunarodnopravnom načelu "uti possidetis iuris" ili "izvršavanje upravnih ovlasti" te poštovanja teritorijalnog statusa quo, koje izrijekom spominje i Badinterova komisija u svom mišljenju broj 3 mirovnoj konferenciji o Jugoslaviji, do konačnog dogovora Hrvatska bi južno od Dragonje trebala imati punu jurisdikciju. Ne i po mišljenju slovenskih političara. Po inzistiranju ekstremnih političara u slovenskom parlamentu u zakon u formiranju općina iz 1994. godine dodan je članak 6, koji jednostrano priključuje tri zaseoka južno od Dragonje općini Piran i Republici Sloveniji. Potpunu apsurdnost tog članka u zakonu dokazuje činjenica da se Slovenija nije istovremeno odrekla gore spomenutih naselja koja se nalaze u katastru općine Buzet.

Odmah iza donošenja spornog članka slovenski su pravni stručnjaci utvrdili, da je taj članak neizvediv, ali ga parlament nije izbrisao nego tek zamrznuo. Neke kuće u tim naseljima ipak su dobile slovenske kućne brojeve, a sam Joško Joras je upisan u birački imenik u Republici Sloveniji. 2000. godine jedva je izbjegnut teški incident kad je direktor policije odbio izvršiti odluku vlade da na to područje pošalje policiju. S druge strane nije izbjegnut incident prije nekoliko dana, kad se 12 slovenskih političara, među njima i dva parlamentarna, južno od Dragonje nije htjela identificirati hrvatskoj policiji. U usijanoj predizbornoj situaciji čak su i predsjednik vlade i ministar vanskih poslova Slovenije opredijelili sporno područje pod hrvatskom jurisdikcijom na kojoj se dogodio incident kao slovenski teritorij!

Najveći apsurd u graničnim problemima jest pitanje vojarne na Svetoj Geri. Vojarnu koja se po katastru neupitno nalazi u hrvatskoj katastarskoj općini Sekulići JNA predala je slovenskoj strani iz praktičkih razloga - jedini prilaz vojarni postojao je s slovenske strane, a Slovenija je poslala tamo svoje vojnike. To je u dubokoj suprotnosti s europskim pravilima da se vojska ne drži na granici. Čak i da se radi o spornom ili čak slovenskom teritoriju, vojska tamo ne bi smijela biti. No kad je bivši slovenski predsjednik Kučan predložio da se vojska zamijeni policijom, to je od javnosti prihvaćeno kao - izdaja.

U svakom slučaju, između Slovenije i Hrvatske postoji nekoliko malih spornih teritorija. Na žalost, ama baš svi sporni teritoriji od slovenskih medija prezentiraju se u prvom redu kao slovenski teritoriji na koje više-manje neopravdano pravo polaže Hrvatska. No treba priznati da slično razmišljanje kad se radi o spornim teritorijima prevladava i među hrvatskim novinarima.

5. Slovenci svaku godinu spašavaju hrvatsku turističku sezonu.

Za vrijeme rata u Hrvatskoj i srpske okupacije 1991-1995 broj turista u Hrvatskoj, posebno u Dalmaciji, naglo je opao, a među preostalima uvelike su prevladavali Slovenci. No zanimljivo je primjetiti da se priča o slovenskom "spašavanju" hrvatskog turizma pojavila tek nekoliko godina kasnije, kad su se zaoštrili sporovi između dvije države. Vremenski odmak je logičan, pošto su se u početku Slovenci podsječali ratnih ljetovanja kao ljetovanja u kojima su spašavali ne hrvatski turizam nego vlastite obiteljske proračune. Cijene ljetovanja u to vrijeme dosegle su apsurdno niske razine, a dobro informirani Slovenci pravilno su ocijenili da je ratni riziko mali i to iskoristili za jeftino ljetovanje. Hrvatski turizam je preživio, ali uz ogromne crvene brojke na računima.

Ono što ipak najviše čudi jest da se priča o novom spašavanju hrvatskog turizma uporno ponavlja iz godine u godinu, a da se istovremeno ukupan broj slovenskih turista smanjuje, a njihov udio u cjelokupnom broju stranih turista opada na tek treće mjesto. Po mišljenju mnogih Slovenaca njihovi sugrađani uporno, umjesto da odu na odmor po vlastitom "guštu", altruistički odlaze trošiti novac tamo gdje ne žele biti - u Hrvatsku?! Štoviše mnogi Slovenci, među njima čak neki viđeniji političari, na različite načine kritiziraju ljetovanje u Hrvatskoj i pozivaju na bojkot, očito ne shvačajući da bi se takav potez mogao vratiti kroz hrvatski bojkot slovenske robe, što bi Sloveniji prouzročilo puno veću gospodarsku štetu od slovenskog bojkota hrvatskog turizma.

Istina, Slovenci su zbog svoje naviknutosti na hrvatski Jadran turisti s najdebljom kožom, pa puno duže podnose na žalost već poslovičnu neljubaznost a često i lošu hranu. No nadajmo se da će se Slovenci uskoro početi odmarati ne samo od posla nego i od spašavanja hrvatskog turizma, zatvoriti usta slovenskim kritičarima te natjerati loše hrvatske ugostitelje da ostanu bez turista i zarade koju ne zaslužuju.

6. Slovenija, za razliku od Hrvatske, poštuje sporazume i zakone

Uz sve probleme države su uspjele sklopiti nekoliko međusobnih sporazuma. No oni i međunarodni propisi često se ne poštuju. Jedan takav problem koji je hrvatskoj javnosti dobro poznat je i vraćanje štednje Ljubljanske banke. No taj problem ima i detalj koji je javnosti manje poznat i tipičan za ponašanje slovenske politike. Naime nekolicina uglednih slovenskih ekonomista upozorila je da od problema štednje najviše štete ima baš - Slovenija! Hrvatska je naime zbog nevraćanja štednih uloga zatvorila hrvatski bankarski sustav za slovenske banke. Da su slovenske banke ušle na hrvatsko tržište to im je moglo donijeti dobit koja odgovara višestrukom iznosu dugova hrvatskim i bosansko-hercegovačkim štedišama. Slovenski vrh često daje utisak da im je toliko stalo do stvaranje štete drugima da zanemaruju posljedice takvih poteza na vlastitoj strani. Po onoj zagorsko-slovenskoj "da susjedu crkne krava".

Slična situacija se pojavila i u problemu Nuklearne elektrane Krško. Problemi oko elektrane, čiji su jednaki suvlasnici Hrvatska i Slovenija, pojavljivao se od samog raspada Jugoslavije. Slovenci, na čijem teritoriju se elektrana i nalazi, bili su zainteresirani ne samo za sigurno funkcioniranje elektrane nego i za njezinu razgradnju i zbrinjavanje otpada, što je razumljivo Hrvatsku interesiralo puno manje. Zbog nesuglasica oko cijene struje po slovenskom proračunu rastao je i hrvatski dug slovenskoj elektrani. No umjesto da - ukoliko su se uvjerili da su iscrpili sve mogućnosti za direktan dogovor - traže rješenje preko međunarodnih institucija, slovenski elektro lobi odlučio se za radikalan potez - jednostrano su prekinuli dobavljanje struje hrvatskom elektroenergetskom sustavu.

Pošto je taj potez bio očito protupravan Hrvatska bi ga mogla tužbom jednostavno kapitalizirati kroz međunarodne institucije, što bi joj financijski čak i odgovaralo. Štoviše, zbog njega Slovenija je odjednom imala velike viškove električne energije, koje je morala zbog neugodne situacije na tržištu energije prodavati ispod cijene. Tako je vrlo moguće da je Hrvatska na međunarodnom tržištu kupovala elektriku iz Krškog po puno nižoj cijeni od one koju je plaćala i priznavala direktno Sloveniji. Da izbjegne hrvatske tužbe i zaustavi gubitak novca u Sloveniji je (ali tek poslije nekoliko godina) ipak prevladao razum te se tražilo što hitnije - pa čak i ako za Sloveniju ne bude previše povoljno - rješenje za elektranu, a u susret im je ljubazno stupila hrvatska strana. Interesantno je naglasiti da je kasnije čak i slovenski parlamentarni odbor utvrdio nesmislenost i štetnost slovenskog poteza isključivanja struje Hrvatskoj, ali su odgovorni političari i elektro lobi neugodan izvještaj odbora javnosti prikrili.

No sporazum koji je digao najviše prašine bio je sporazum o granici između Drnovška i Račana. Što slovenska i hrvatska javnost u pravilu ne znaju jest da su korijeni tog problema počeli nekoliko godina prije nego što je taj sporazum dogovoren i parafiran. Od samog raspada Jugoslavije najveći slovenski interes bio je zaštita ogromnog slovenskog vlastništva u Hrvatskoj, dok je najveći hrvatski interes bio što lakši prolaz preko Slovenije dalje u Europu. U tom smislu pripremljena su, parafirana i potpisana dva sporazuma, Sporazum o pograničnom prometu i suradnji (SOPS) 1997. godine i Ugovor o uređenju imovinskopravnih odnosa 1999. godine. I dok je hrvatska ratificirala oba sporazuma, Slovenija je odbila da to učini za SOPS. Poslije iznuđivanja parafiranjem sporazuma Drnovšek-Račan, slovenski parlament na kraju je ipak (poslije duge polemike) sporazum ratificirao tek 2002. godine. Hrvatska je dakle popustila kako bi Slovenija ispunila već prije dano i prekršeno obećanje, no to nije najveći apsurd. Danas slovenski političari Hrvatskoj prigovaraju zbog neratificiranja jednog samo parafiranog (dakle pravno nepostojećeg) sporazuma, dok Slovenija nekoliko godina nije htjela ratificirati sporazum koji je bio i parafiran i potpisan.

U želji da prikaže Hrvatsku balkanskom državom u Sloveniji joj vole pripisivati ne samo nepoštivanje sporazuma nego i nisku razinu poštivanja vlastitih zakona. U Hrvatskoj je slaba vladavina prava ustinu veliki problem, no s sličnim problemima susreću se i u Sloveniji. Vezano za to, teško je ne istaknuti jednu apsurdnu situaciju, kad je "europska" Slovenija u slučaju ilegalno izgrađenih vikendica slovenskih državljana pozivala "balkansku" Hrvatsku na nepoštivanje vlastitih zakona. U medijima novinari su doduše isticali ilegalnost gradnje, no uvijek se iza spominjanja te činjenice pojavio neki "ali". Najveći apsurd dogodio se u trenutku, kad je rušenje bespravnih objekata kritizirao slovenski ministar za okoliš i energetiku, koji je slovenskoj javnosti poznat među ostalim i po tome da je svoju kuću proširio bez dozvola i da se na na inzistiranje susjeda spor zbog te činjenice vodio ili još uvijek vodi pred slovenskim sudom.

7. Slovenija, za razliku od Hrvatske, poštuje ljudska prava

Za vrijeme rata na prostorima bivše Jugoslavije Slovenija se uporno pokušavala distancirati od svog "balkanskog" okruženja. No dok je rat na njezinom teritoriju stvarno bio kratak i bez većih žrtava, već 1992. slovenski politički vrh učinio je korak koji je bio u svojoj suštini duboko u suprotnosti s poštivanjem ljudskih prava. Taj relativno jednostavan slučaj tokom vremena u Sloveniji je toliko izmanipuliran, da većina građana ne shvaća o čemu se u stvari radi. To je i jedina moguća isprika i za hrvatske novinare, koji u većini o slučaju izveštavaju posve pogrešno.

Poslije raspada Jugoslavije prestalo je važiti jugoslavensko državljanstvo te su građani bivše države automatizmom dobili (u većini slučajeva) jedno od republičkih državljanstva. Većina stanovnika Slovenije tako je dobila slovensko državljanstvo, ali ne i većina onih, koji su u Sloveniju doselili tokom svoga života iz republika bivše Jugoslavije. Ti ljudi doduše nisu imali slovensko državljanstvo ali su na teritoriju Slovenije imali prebivalište. Pohvalno je što je Slovenija 1991. godine svim tim ljudima ponudila da uz molbu dobiju državljanstvo. Velika većina to je i učinila, no 18.000 ljudi nije - neki zbog rata u Jugoslaviji nisu mogli priložiti sve potrebne dokumente, neki ponude nisu bili svjesni, a neki slovenskog državljanstva jednostavno nisu htjeli.

Bilo bi logično da poslije isteka roka za molbu 1992. godine Slovenija tih preostalih 18.000 ljudi počne tretirati kao i sve ostale strance s prebivalištem u Sloveniji. Umjesto toga vlast se odlučila da tim ljudima poništi (izbriše) prebivalište te, pošto zbog toga više nemaju ama baš nikakav status, protjera ih iz države! Dakle, ako je 1992. netko bio njemački državljanin s prebivalištem u Sloveniji, to je moglo proći, a ako je netko bio bosansko-hercegovački državljanin s prebivalištem u Sloveniji, njemu se prebivalište oduzelo. Čak i oni koji su izbjegli protjerivanje (na primjer zbog ostatka obitelji koji je imao slovensko državljanstvo) stavljeni su u nemogući položaj, jer nisu mogli zadržati ili dobiti posao, a zdravstveno i socijalno osiguranje koje su redovito uplaćivali posljednjih godina postalo im je nedostupno.

Bez obzira što mnogo od tih 18.000 osoba vjerojatno više nije ni živjelo u Sloveniji u tom trenutku, značajan broj (točan nikad nećemo točno znati) ljudi bio je zbog novonastale situacije prisiljen milom ili silom napustiti državu, dok je nešto više od 4.000 ljudi ustrajalo i čak započelo pravnu bitku. No tek 1999. Ustavni sud konačno je prihvatio odluku (koju je kasnije još više puta potvrdio) da je "izbris" bio protuzakonit i protuustavan. Da "izbris" nije bio slučajan pokazuje činenjica da se problem poslije njegovog "otkrića" sa strane Ustavnog suda manipulirao i od pozicije i od opozicije a ni do danas greška nije ispravljena u skladu sa sudskom odlukom. Neki komentatori, čak i slovenski, za problem upotrebljavaju izraz "etničko čiščenje", koji doduše gubi na opravdanosti kad se usporedi s etničkim čiščenjem na preostalim prostorima bivše Jugoslavije. No po cilju - na doduše mekan, administrativan način protjerati što više ljudi druge etničke pripadnosti - taj izraz odgovara činjeničnom stanju.

"Izbrisani" su mozda najizloženiji ali ne i jedini problem s poštivanjem ljudskih prava u Sloveniji. U toj državi naime samo dvije manjine, talijanska i mađarska imaju rješen manjinski status i čak zastupnike u parlamentu, dok mnoge veće manjine, Romi, Hrvati, Bošnjaci, Srbi i Albanci nisu prošle tako sretno. Slovenija tu diskrepanciju objašnjava podjelom na "autohtone" i "neautohtone" manjine, gdje su potonje nastale migracijama unutar Jugoslavije. Takva je podjela potpuno nepoznata u većini demokratskih zemalja i žestoko kritizirana od međunarodnih institucija koje se bave ljudskim pravima. I ne samo to - u toj podjeli ima puno nekonsistentih činjenica. Tako je na primjer očito da su romska, staroaustrijske i dio hrvatske manjine itekako autohtone, a samo se prvima dvijema garantiraju neka sužena prava, mnogo manja od onih za Mađare i Talijane. Još je zanimljivije stajalište Slovenije koja je više puta zatražila od Hrvatske veću zaštitu slovenske manjine i protestirala pri brisanju Slovenaca iz hrvatskog ustava, bez obzira što je slovenska manjina u Hrvatskoj u otprilike jednakoj mjeri "autohtona" kao i hrvatska manjina u Sloveniji. Štoviše, danas slovenska manjina u "balkanskoj" Hrvatskoj još uvijek uživa mnogo veća formalna i faktička prava od hrvatske manjine u "europskoj" Sloveniji.

Sljedeći udar na ljudska prava odnosi se na gradnju islamskog kulturnog centra i džamije u Ljubljani. Bošnjaci kao treća najveća manjina u Sloveniji na takvu mogućnost bez uspjeha čekaju već od 1969! No čak nekoliko parlamentarnih stranaka i popriličan dio slovenske javnosti protivi se ne samo lokaciji nego uopće gradnji takvog centra igdje u Sloveniji. To je u potpunoj suprotnosti sa situacijom u Hrvatskoj gdje islamski centar u Zagrebu već stoji, a dva u Rijeci i Osijeku gradit će se uskoro.

Literatura:

Objavljeno u dva nastavka 1. i 8. listopada 2004 u Hrvatskom Slovu, autor Ivan Kruno Drenski.