01 listopada 2004

Sedam slovenskih mitova o hrvatsko-slovenskim odnosima

Cijeli blog: http://pretenzije.blogspot.com/; Ovaj članak: http://pretenzije.blogspot.com/2009/01/sedam-slovenskih-mitova.html;
 ENGLISH VERSION

Ovaj još uvijek aktualan članak objavljen je još 2004. godine, što je potrebno kod čitanja uzeti u obzir.

U posljednje smo vrijeme svjedocima brzom zaoštravanju odnosa između Slovenije i Hrvatske. No nasuprot većinskom pogrješnom mišljenju u Hrvatskoj da je to tek neka od jučer nastala situacija, radi se o eskalaciji stanja koje se u Sloveniji razvija već skoro 12 godina. Ali kako je uopće došlo do tako dugotrajnog i upornog nerazumijevanja dvaju inače prijateljskih naroda?

Slovenija je svoja najtraumatičnija razgraničavanja doživjela još u prvoj polovici 20. stoljeća. Prvo razgraničenje s Austrijom dogodilo se poslije 1. svjetskog rata, a drugo s Italijom poslije 2. svjetskog rata. U oba slučaja u pitanju nije bilo tek nekoliko naselja, nego cijele pokrajine i nekoliko stotina tisuća stanovnika. Slovenci vole istaknuti da su u oba slučaja izgubili znatne etničke prostore, kao što su na primjer jugoistočna Koruška i Beneška (Venecijanska) Slovenija, ali istovremeno "zaboravljaju" da su i pridobili neka područja, poput većinski njemačkog kočevskog okružja te većih gradova poput Maribora i Celja, ali i većinski talijanskih gradova od Kopra do Pirana. Određivanje granice s Mađarskom zbog svoje kratkoće nije proizvelo nekih većih potresa. Unatoč tome, što je granica s Hrvatskom najduža slovenska granica, ne bismo smjeli očekivati većih problema; Između dvaju naroda u povijesti nikad nije bilo većih sporova, a etnička granica u većini je dobro definirana i nepromijenjena već stoljećima. No stvari su se poslije raspada Jugoslavije ipak počele razvijati neočekivano loše.

Slovenija je doduše imala manjih problema u želji da naslijedi sve jugoslavenske sporazume s moćnima sjevernim i zapadnim susjedima; U Austriji i Italiji pojavile su se i prijetnje uvjetovanjem slovenskog ulaza u Europsku uniju nekim koncesijama, poput problema vraćanja imovine optanata ili reguliranja prava staroaustrijske manjine, no umjesto veta - koji je u složenim vanjskopolitičkim odnosima današnjice praktički neostvariv - došlo je do razumnih sporazuma, poput tzv. Španjolskog kompromisa. U situaciji gdje su problemi s tri preostala susjeda već odavno rješeni otvorena pitanja s Hrvatskom - bez obzira na činjenicu, da su ona u povijesnom smislu zanemarivo mala - postala su najveća i najbolnija pitanja za slovensku javnost.

Vanjskopolitičke nedoumice su jako zahvalna tema kako za političare, tako i za novinare - novinarima dobro dođu u nedostatku ili nesposobnosti praćenja važnijih tema, dok političarima dobro dođu za odvraćanje pozornosti s unutrašnjepolitičkih problema, ali i za dobivanje jeftinih političkih bodova. Naime, dok u slučaju neprimjerenih izjava ili neodržanih obećanja na domaćoj sceni mogu očekivati brz odgovor političke konkurencije, u slučaju međunarodne scene te bojazni nema. Također je potrebno istaknuti da se vanjskopolitičkih sporovi u velikoj većini složeni pravno-politički problemi, kojih detajli običnom neukom gledatelju nisu poznati i tražili bi duže objašnjavanje. Zato su oni izvanredno pogodni za medijske manipulacije.

Hrvatska javnost i politika od 1991. godine bila je zaokupljena sa srpskom okupacijom Hrvatske te Bosne i Hercegovine, zbog čega nisu otvorenim pitanjima s Slovenijom obraćali praktički nikakve pozornosti. S druge strane, poslije okončanja velikih ratnih sukoba krajem 1991. godine ta pitanja postaju sve interesantnija slovenskoj javnosti i politici te vremenom postaju daleko najvažnija i najiskorištivanija tema u samostalnoj Sloveniji. Dok je u početku slovenska politika nastupala umjereno, već 1993. s Memorandumom slovenskog parlamenta, koji "odlučuje" da Slovenija ima pravo na direktan kontakt s otvorenim morem, ona se radikalizira. Slovenski političari tako se već cijelo desetljeće natječu koji će tražiti i dobiti više u odnosima s Hrvatskom. Pošto su se takvi zahtjevi često ponavljali, a nije bilo ozbiljnog odziva hrvatske javnosti i politike, slovenska ih je javnost u većini prihvatila kao realne i ostvarive. Tek poslije pada Miloševića u Hrvatskoj raste interes i za druge vanjskopolitičke teme. Kad je do odziva s hrvatske strane konačno došlo već je bilo kasno za ispravljanje pogrešnih stavova slovenske javnosti, a umjesto da se oni pokušaju smiriti unutar slovenske javnosti same, dolazi čak do njihove radikalizacije. Zbog takvih u velikoj mjeri objektivih razloga došlo je do asimetrije u odnosima, gdje slovenska strana problemima pristupa puno agresivnije i nerealističkije.

K tome u velikoj mjeri doprinose i slovenski novinari odabirom tema, pitanja i gostiju. Kad su tema otvoreni problemi s Hrvatskom, kao standardni gost svih emisija pojavljuje se "ugledni" stručnjak za međunarodno pravo dr. Miha Pogačnik, koji redovito natupa s ekstremnim stajalištima. S druge strane glas razuma, kao što je umirovljeni profesor upravnog prava prof. dr. Janez Šmidovnik, koji kako sam kaže, želi slovenskoj javnosti otvoriti oči, u slovenskim medijima uglavnom nema prolaza. Ne čudi doduše činjenica da su slovenski mediji pronašli čovjeka koji će čak po cijenu svog ugleda a zbog primamljivosti javnog nastupa u svim hrvatsko-slovenskim sporovima dati pravo isključivo vlastitoj strani, predočujući isključivo slovenske argumente. Čudi da skoro nijedan slovenski novinar ili ne posjeduje osnovnu razinu kritičnosti ili ne drži do svog vlastitog ugleda.

Umjesto toga novinari nekritički, bez ikakvog komentara, snimaju i prenose izjave političara i javnih ličnosti koje sadrže bilo teritorijalne pretenzije bilo govor mržnje prema Hrvatskoj. Tako je na primjer državna televizija u nedavnom tobože neutralnom prilogu o granici u Istri uspjela sakupiti samo izjave Slovenaca, među kojima je jedan Savudrijac čak izjavio kako ih je hrvatska policija poslije 2. svjetskog rata tjerala da se izjašnjavaju za Hrvatsku - prilog koji više podsječa na priloge srpske televizije iz doba Miloševića nego na priloge neke europske televizije u 21. stoljeću. Slično se događa i u predizbornoj emisiji, gdje se pojavljuje pitanje treba li Slovenija (ukoliko ne postigne s Hrvatskom sporazum o granici, dakako pod vlastitim uvjetima) vetom spriječiti ulaz Hrvatske u Europsku uniju. Dok su se ozbiljniji političari - bilo radi vlastitog neugodnog iskustva s Italijom i Austrijom, bilo radi shvaćanja da se politički problemi u današnje vrijeme više ne mogu rješavati vetom - izmotavali od neposrednog odgovora, novinar je podgrijavao atmosferu nekoliko puta insistirajući na jasnom odgovoru "da" ili "ne".

Dok se pasivnost hrvatskih medija i politike može opravdati ili razumjeti za razdoblje do otprilike 2000. godine, ona je posve neshvatljiva nakon toga. Hrvatska politika, diplomacija i mediji ne bi doduše trebala uzvraćati istom mjerom. U procijenjivanju događaja s strane trećih država ili kod moguće arbitraže, činjenice neće promatrati neuki gledatelji nego trijezni stručnjaci, pa će ekstremna politička stajališta, pretjerana diplomatska agresivnost ili medijske manipulacije, uobičajne na slovenskoj strani, biti kontraproduktivne. No, diplomacija bi trebala bar službenim putem protestirati ili tražiti objašnjenje za najneprihvatljivije aktivnosti. Posebno pozorno i sistematski trebala bi pratiti slovenske medije, te izraditi dossier o njihovim prilozima, a koji bi se onda mogao iskoristiti kod lobiranja i objašnjavanju hrvatskih stajališta drugim diplomacijama.

Slovenci se vole hrabriti kako Slovenija nikad nije bila (diplomatski) jača nego sada, no zaboravljaju da isto vrijedi i za Hrvatsku. No hrvatski političari i novinari trebali bi imati više informacija o sporovima između dvije države i o neprihvatljivim slovenskim stajalištima, kako bi mogli na pravom mjestu i u pravom trenutku argumentirano obraniti hrvatske interese. Tako se, nadajmo se, neće ponoviti, na žalost, tipičan slučaj, da hrvatski novinar gostuje u slovenskoj političkoj emisiji te zbog potpunog nepoznavanja prilika u cjelini podliježe nedoslijednim slovenskim argumetima, dajući gledateljima utisak kako Hrvatska uistinu nema nikakvo pravo u međusobnim otvorenim pitanjima. Kao uvod u upoznavanje tematike zato se ovdje ističe te logički i iscrpno razrađuje sedam najistaknutijih slovenskih mitova o hrvatsko-slovenskim odnosima.

1. Istra povijesno pripada Sloveniji, a teritorij sjeverno od Mirne Hrvatskoj je poklonio Kardelj.

To da jedna parlamentarna (!) stranka u Sloveniji otvoreno izražava teritorijalne pretenzije prema Hrvatskoj držeći da bi slovenska država trebala uključivati cijelu Istru i Rijeku nešto je na što se hrvatska javnost već privikla. Unatoč tome što nijedna, čak izvanparlamentarna stranka u Hrvatskoj ne izražava teritorijalne pretenzije prema Sloveniji. Ono što ipak u Hrvatskoj nije jasno je da je takvo razmišljanje duboko ukorijenjeno u slovenskoj javnosti: Velika većina Slovenaca - što se temelji na potpunom nepoznavanju činjenica - intimno vjeruje da je cijela Istra nekad bila dio slovenskog etničkog prostora! U slovenskim uredima tako se često može vidjeti reprodukcija karte "Zemljovid Slovenske dežele in pokrajin" Petra Kozlera iz 1853. godine, koja na sebi uključuje dijelove Austrije, Italije i Hrvatske, to jest Istru, Rijeku te kvarnerske otoke. Ono što je manje poznato jest da je sam autor sljedeće godine izdao i almanah "Kratki slovenski zemljopis" u kojem piše "...blizu Pirana započinje granica između slovenskog i hrvatskog govora i teče po dolini Dragonje ili Rokave prema planinama i selima Topolovec i Sočerga..." No ni Kozlera ni mnoge današnje političare činjenica da stanovništvo južno od Dragonje govori drugim jezikom nije zasmetalo da to područje u svojim glavama doda na kartu slovenskih zemalja.

Mnogo građana Slovenije također je interpertiralo želju puka u hrvatskoj Istri za većom samosvojnošću pa i povezivanjem sa slovenskom Istrom kao proslovenske težnje. Zbog toga su slične tedencije za samosvojnošću i povezivanjem u slovenskoj Istri prihvaćene sa simpatijama smatrajući da će u kombinaciji sa slovenskom gospodarskom i političkom nadmoći dovesti do ujedinjene Istre - unutar slovenskih granica. No te iluzije dosta su naglo nestale kad su svi viđeniji političari hrvatske Istre stali u obranu hrvatskih ribara i hrvatske granice u trenutku najvećeg zaoštravanja odnosa s Slovenijom.

Ipak, prosječan Slovenac još i dalje područje Istre južno od Dragonje te Rijeku vidi kao neki povijesni "gubitak" slovenskih zemalja naspram Hrvatske. Istina, treba priznati i to da velika većina srećom smatra da se s tim gubitkom treba pomiriti, što ipak ne znači da takva pogrešna shvaćanja treba zanemariti - posebno jer takvo mišljenje ne dijeli samo široki puk nego i dobro informirani slovenski intelektualci. Uzrok tog problema može se shvatiti u otvorenom razgovoru s takvim čovjekom. Većina, čak i jako dobro obrazovanih Slovenaca, nikad nije čula za glagoljicu, a još manje za tradicionalno istarsko glagoljaštvo. Oni znaju sve bitne povijesne činjenice o antifašističkoj borbi u Jugoslaviji, ali su im Pazinski sabor i njegova Odluka potpuna nepoznanica. Dovoljno je tek nekoliko osnovnih informacija i taj će intelektualac mirno ustuknuti pod težinom argumenata. Pitanje je samo zašto se s tim argumenatima nije susreo i prije.

Također opasno uvjerenje, koje povremeno izražavaju predstavnici čak nekoliko slovenskih parlamentarnih stranaka u Sloveniji jest da je teritorij sjeverno od Mirne Hrvatskoj poklonio Kardelj. Činjenica jest da se najzapadnji dio slovensko-hrvatske granice utvrdio na Dragonji na sastanku Bakarića i Kardelja 1947. godine ali je isto tako činjenica, da su granicu na Dragonji još u veljači 1944. godine dogovorili lokalni slovenski i hrvatski istarski partizani. U Povijesti Istre slovenskog povijesničara dr. Darka Darovca čak se može naći i detajl da su hrvatski zahtjevi bili čak i veći i to sigurno ne posve bez temelja. Notorna je činjenica na da je u Kopru uz talijansku postojala samo hrvatska ali ne i slovenska gimnazija. Može se dakle reći da su slovenski partizani s granicom na Dragonji u stvari možda postigli najviše što su realno mogli. A dogovor Bakarića i Kardelja uopće nije štetio Sloveniji nego joj je čak pomogao. Po tom dogovoru umijesto toka Dragonje za granicu se uzeo kanal sv. Odorika, a 22 naselja sjeverno od Dragonje (Gradine, Abitanti...) - po dogovoru iz 1944. godine u Hrvatskoj - našla su se u Sloveniji.

2. Slovenija ima moralno pravo na kompezaciju zbog slovenskih teritorijalnih gubitaka naspram Italije i Austrije

Slovenija je poslije svjetskih ratova izgubila neke etničke teritorije naspram Austriji i Italiji. Vlastiti gubitak slovenska javnost ali i povjesničari - što je inače slučaj i u Hrvatskoj - uvelike preuveličavaju. Tako je uz gubitak nekih razmjerno velikih područja Slovenija je dobila i neke teritorije u kojima su Slovenci bili uvjerljiva manjina.

No ipak je točno da se kroz stoljeća slovenski etnički prostor na sjeveru i zapadu sužavao i Slovenci mogu opravdano žaliti zbog te činjenice. Ono što nikako nema opravdanja jest sljedeći argument koji se često ozbiljno ističe u slovenskoj javnosti: Slovenci su braneći svoj etnički prostor na zapadu i sjeveru branili i hrvatski etnički prostor, pa imaju moralno pravo na teritorijalnu kompezaciju od Hrvatske! Ne samo da je taj zahtjev duboko amoralan - zahtijevati od prijatelja da kompenzira ono što su uzeli neprijatelji - on ima i posve zanimljiv obrat. Naime kroz stoljeća značajno se suzio i hrvatski etnički prostor na jugu i istoku. A pošto su braneći svoj etnički prostor od Turaka i Srba branili i slovenski etnički prostor Hrvati bi po istom argumentu valjda mogli zahtijevati kompenzaciju i od Slovenije.

U tzv. moralne argumente mogli bismo ubrojati i čest argument da Hrvatska ionako ima puno mora, pa je bezobrazno da neće njegov mali komadić ustupiti Sloveniji. Nitko se istodobno ne sjeti da Hrvatskoj zauzvrat ponudi jedan alpski vrh - jer Slovenija ionako ima puno Alpa?!

3. Slovenija ima pravo na neposredni kontakt s otvorenim morem

Međunardno pravo, kao i svako drugo pravo, kompromis je između različitih interesa. U slučaju zemlje koja je hendikepirana zbog kratkoće obale, posebno u zatvorenom zaljevu, njezini interesi vitalno se sudaraju s interesima njezinih susjeda na moru. Međunarodna konvencija o pravu mora vrlo je jasna: takvoj zemlji ni u jednom članku ne daje pravo na neposredni teritorijalni kontakt s otvorenim morem, ali joj s druge strane osigurava potpuno slobodan prolaz za brodove na putu u njezine teritorijalne vode.

Slovenija je od samog početka bila svjesna tih činjenica i koristila je njoj povoljan dio pomorskog prava za razvoj svoje luke Kopar, čiji je ukupan promet usporediv s prometom svih hrvatskih luka zajedno. U početnoj fazi nakon raspada Jugoslavije Slovenija je prihvatila i za nju nepovoljan dio pomorskog prava i određenim političkim potezima - na primjer kod notifikacije sukcesije jugoslavenske ratifikacije konvencije o pravu mora kod UN 1995. godine istaknula je svoja prava, koja posjeduje kao "država s geografski nepovoljnim položajem" - posredno priznala da nema neposredni kontakt s otvorenim morem. No situacija se počela mijenjati 1993. godine, kad su slovenski političari počeli građane nesmotreno uvjeravati kako Slovenija ima pravo na neposredni kontakt i obećavati kako će to i osigurati, a takav jednostrani potez formalizirali su kroz Memorandum slovenskog parlamenta, koji jednostrano "odlučuje" da Slovenija to pravo ima. Pošto je Hrvatska tada bila djelomično okupirana zemlja s mnoštvom izbjeglica, takva neprestano ponavljanja stajališta slovenskih političara ostala su bez službenog odgovora s hrvatske strane, te im je velika većina slovenskih građana i povjerovala. Kad je Hrvatska, smatrajući da zbog olako danih obećanja političara susjedne zemlje ne treba popuštati njihovim zahtjevima, konačno negativno uzvratila na slovenske zahtjeve, bilo je već prekasno.

Slovenski političari mogli su u tom trenutku doduše ustuknuti, ali bi poslije toliko godina takav obrat kod vlastite javnosti bio prihvaćen kao izdaja. Umjesto toga odlučili su se za još tvrđi stav prema problemu, sljedeći logiku međunarodnih odnosa. Naime u odnosima između suverenih država uz međunarodno pravo važan je čimbenik i politička (pa katkad i vojna) snaga država u sporu. Ukoliko je jedna država puno jača od druge, uspijeva nametnuti i rješenje koje nije u duhu međunarodnog prava, što se na žalost još i danas smatra normalnim postupkom u međunarodnim odnosima. No mišljenje slovenskih političara da je položaj Slovenije dovoljno jak da nametne svoje uvjete za rješenje problema dosad se nije pokazalo točnim, dok je s druge strane položaj Hrvatske preslab da osigura da do rješenje dođe pravnim putem, to jest sljedeći konvenciju o pravu mora. Jedina slovenska nada je da svoje rješenje nametne kao uvjet priključivanju Hrvatske Evropskoj Uniji, a trenutačna hrvatska politika - pod svaku cijenu u EU - ide joj naizgled na ruku.

Ni arbitraža nije izgledna, jer Slovenija teži tome da arbitar bude politička institucija, kao na primjer William Perry, koja će više pozornosti posvetiti političkom nego pravnom aspektu problema i dati prednost diplomatskoj težini države, dok Hrvatska inzistira na pravnoj instituciji, kao što je na primjer Međunarodni sud o pravu mora, koja bi proučila prvenstveno pravni aspekt problema i dala prednost konvenciji o pravu mora. Pošto se arbitar izabire dogovorno nema izgleda da će do takvog dogovora između država i doći, pa se države nalaze u pat poziciji. Ta je pat pozicija još i strašnija zbog činjenice što je slovenska diplomacija stavila neposredni kontakt s otvorenim morem kao conditio sine qua non za sve buduće važne sporazume s Hrvatskom, pa čak i one koji nemaju nikakve veze s granicom. To znači da su i ostali problemi koji opterećuju obje države, a mogli bi se lako riješiti, postali taoci morske granice.

Jednako apsurdna ideja vezana za neposredni kontakt s otvorenim morem jest i razgraničenje u Piranskom zaljevu/Savudrijskoj vali. Većina slovenske javnosti pogrješno smatra da bi potpuna kontrola nad zaljevom Sloveniji automatski osigurala neposredni kontakt i zato podržava agresivno stajalište da bi Slovenija trebala valu kontrolirati - po mišljenju mnogih parlamentarnih političara - čak 100%. Bez obzira što Sloveniji po međunarodnom pomorskom pravu pripada veći dio zaljeva, jer se s njezine strane vale nalaze veći gradovi, 100% kontrola nije izvediva ni teoretski ni praktički. Posve jednostavno - to bi među ostalim značilo, da kad kupač stupi s kopna u more trenutačno prestupi granicu. S druge strane čak i da Slovenija nazdire veliku većinu zaljeva, još joj uvijek fali nekoliko desetaka kilometara (!) od granične crte na moru do najbliže točke otvorenog mora.

Na tom mjestu izgledno je spomenuti i jedini "pravni" argument koji su Slovenci uspijeli naći u prilog svojoj tezi. On izlazi iz sukcesije bivše države: Slovenija je tada kao dio Jugoslavije imala neposredan kontak s otvorenim morem pa bi ga valjda trebala i zadržati. No istodobno je Hrvatska imala neposredan teritorijalni kontakt s Austrijom i Grčkom, a to ne znaći da mora taj kontakt zadržati i poslije raspada. Korak dalje idu i ekstremni slovenski parlametnarni političari, koji traže sukcesiju jadranskoga mora, što je teritorijalna pretenzija bez presedana u svijetskoj povijesti. Izvedba sukcesije bivšeg jugoslavenskog mora značila bi npr. da Slovenija dobije "svoj" udio mora između otoka Hvara i Brača!

4. U svim kopnenim sporovima Hrvatska traži slovenski teritorij

Bez obzira što je Badinterova komisija potvrdila međurepubličke granice kao međunarodne, to još uvijek nije u potpunosti odredilo njezin točan tijek. Nije teško utvrditi koja je država izvodila jurisdikciju, to jest sudsku a time i upravnu nadležnost, u naseljenim područjima. Život pojedinca jednoznačno je vezan za pojedinu državu kroz traženje dokumentata na uredima državne uprave ili rješavanju sporova na sudovima, koji se oboje nalaze u većim gradovima. Ako stanovništvo nekog naselja te potrebe obavlja u hrvatskom gradu, naselje je pod hrvatskim jurisdikcijom, i obratno. Puno je teže, s druge strane, odrediti na metar točnu granicu u otvorenom prostoru, na primjer na poljima, travnjacima i u šumama. Države su se zato dogovorile da će kao najvažniji tehnički kriterij za određivanje jurisdikcije uzeti katastar: ako je čestica u slovenskoj katastarskoj općini ona je slovenska, i obratno. No često se pojedine čestice nalaze u katastru i na slovenskoj i na hrvatskoj strani, dok čak postoje situacije da pojedine čestice nisu upisane ni u jedan katastar. Još gore - katastarska granica često ne poštuje prirodne danosti - korita rijeka te tijek planina, pa je dogovoreno da se u obzir uzme i taj kriterij. U svakom slućaju sam dogovor oko kriterija ne razriješava stvar, nego su potrebni posebni dogovori za mnoge konkretne probleme. Neki Slovenci danas čak spekuliraju kako je kriterij prirodnih danosti nametnula hrvatska strana, za što nema nikakve logične osnove. Taj kriterij doduše ide u prilog Hrvatskoj kod granice na Dragonji, ali joj ne ide u prilog kod granice na Muri i kod Svete Gere/Trdinovog vrha.

No najveći problem se pojavljuje u slučaju kad u nekom naselju jurisdikciju izvodi jedna država a nalazi se u katastru druge države. Dolazimo dakle do logičkog paradoksa: po faktičkoj jurisdikciji nalazi se u jednoj a po tehničkom kriteriju određivanja jurisdikcije u drugoj državi. Takav slučaj odnosi se na tri zaseoka južno od Dragonje, Bužin, Škudeline i Škrile (dio naselja Mlini južno od Dragonje), koja su sve vrijeme bila pod hrvatskom jurisdikcijom ali su upisana u katastarskoj općini Sečovlje. Notorna je činjenica na primjer, da je sam Joško Joras 1984 građevinsku dozvolu za adaptaciju svoje kuće dobio na uredu državne uprave u Bujama. Zanimljivo je isto, da to nisu jedina takva naselja. Obratna situacija vrijedi za naselja Topolovec, Gradin i Pregara, koja su pod slovenskom jurisdikcijom ali i u katastru općine Buzet!

Naselje koje se nalazi pod faktičkom hrvatskom jurisdikcijom trebalo bi pripasti Hrvatskoj, ili bi - u najgorem slučaju - pošto je katastarski u drugoj državi trebalo biti sporno. No čak i u tom slučaju po međunarodnopravnom načelu "uti possidetis iuris" ili "izvršavanje upravnih ovlasti" te poštovanja teritorijalnog statusa quo, koje izrijekom spominje i Badinterova komisija u svom mišljenju broj 3 mirovnoj konferenciji o Jugoslaviji, do konačnog dogovora Hrvatska bi južno od Dragonje trebala imati punu jurisdikciju. Ne i po mišljenju slovenskih političara. Po inzistiranju ekstremnih političara u slovenskom parlamentu u zakon u formiranju općina iz 1994. godine dodan je članak 6, koji jednostrano priključuje tri zaseoka južno od Dragonje općini Piran i Republici Sloveniji. Potpunu apsurdnost tog članka u zakonu dokazuje činjenica da se Slovenija nije istovremeno odrekla gore spomenutih naselja koja se nalaze u katastru općine Buzet.

Odmah iza donošenja spornog članka slovenski su pravni stručnjaci utvrdili, da je taj članak neizvediv, ali ga parlament nije izbrisao nego tek zamrznuo. Neke kuće u tim naseljima ipak su dobile slovenske kućne brojeve, a sam Joško Joras je upisan u birački imenik u Republici Sloveniji. 2000. godine jedva je izbjegnut teški incident kad je direktor policije odbio izvršiti odluku vlade da na to područje pošalje policiju. S druge strane nije izbjegnut incident prije nekoliko dana, kad se 12 slovenskih političara, među njima i dva parlamentarna, južno od Dragonje nije htjela identificirati hrvatskoj policiji. U usijanoj predizbornoj situaciji čak su i predsjednik vlade i ministar vanskih poslova Slovenije opredijelili sporno područje pod hrvatskom jurisdikcijom na kojoj se dogodio incident kao slovenski teritorij!

Najveći apsurd u graničnim problemima jest pitanje vojarne na Svetoj Geri. Vojarnu koja se po katastru neupitno nalazi u hrvatskoj katastarskoj općini Sekulići JNA predala je slovenskoj strani iz praktičkih razloga - jedini prilaz vojarni postojao je s slovenske strane, a Slovenija je poslala tamo svoje vojnike. To je u dubokoj suprotnosti s europskim pravilima da se vojska ne drži na granici. Čak i da se radi o spornom ili čak slovenskom teritoriju, vojska tamo ne bi smijela biti. No kad je bivši slovenski predsjednik Kučan predložio da se vojska zamijeni policijom, to je od javnosti prihvaćeno kao - izdaja.

U svakom slučaju, između Slovenije i Hrvatske postoji nekoliko malih spornih teritorija. Na žalost, ama baš svi sporni teritoriji od slovenskih medija prezentiraju se u prvom redu kao slovenski teritoriji na koje više-manje neopravdano pravo polaže Hrvatska. No treba priznati da slično razmišljanje kad se radi o spornim teritorijima prevladava i među hrvatskim novinarima.

5. Slovenci svaku godinu spašavaju hrvatsku turističku sezonu.

Za vrijeme rata u Hrvatskoj i srpske okupacije 1991-1995 broj turista u Hrvatskoj, posebno u Dalmaciji, naglo je opao, a među preostalima uvelike su prevladavali Slovenci. No zanimljivo je primjetiti da se priča o slovenskom "spašavanju" hrvatskog turizma pojavila tek nekoliko godina kasnije, kad su se zaoštrili sporovi između dvije države. Vremenski odmak je logičan, pošto su se u početku Slovenci podsječali ratnih ljetovanja kao ljetovanja u kojima su spašavali ne hrvatski turizam nego vlastite obiteljske proračune. Cijene ljetovanja u to vrijeme dosegle su apsurdno niske razine, a dobro informirani Slovenci pravilno su ocijenili da je ratni riziko mali i to iskoristili za jeftino ljetovanje. Hrvatski turizam je preživio, ali uz ogromne crvene brojke na računima.

Ono što ipak najviše čudi jest da se priča o novom spašavanju hrvatskog turizma uporno ponavlja iz godine u godinu, a da se istovremeno ukupan broj slovenskih turista smanjuje, a njihov udio u cjelokupnom broju stranih turista opada na tek treće mjesto. Po mišljenju mnogih Slovenaca njihovi sugrađani uporno, umjesto da odu na odmor po vlastitom "guštu", altruistički odlaze trošiti novac tamo gdje ne žele biti - u Hrvatsku?! Štoviše mnogi Slovenci, među njima čak neki viđeniji političari, na različite načine kritiziraju ljetovanje u Hrvatskoj i pozivaju na bojkot, očito ne shvačajući da bi se takav potez mogao vratiti kroz hrvatski bojkot slovenske robe, što bi Sloveniji prouzročilo puno veću gospodarsku štetu od slovenskog bojkota hrvatskog turizma.

Istina, Slovenci su zbog svoje naviknutosti na hrvatski Jadran turisti s najdebljom kožom, pa puno duže podnose na žalost već poslovičnu neljubaznost a često i lošu hranu. No nadajmo se da će se Slovenci uskoro početi odmarati ne samo od posla nego i od spašavanja hrvatskog turizma, zatvoriti usta slovenskim kritičarima te natjerati loše hrvatske ugostitelje da ostanu bez turista i zarade koju ne zaslužuju.

6. Slovenija, za razliku od Hrvatske, poštuje sporazume i zakone

Uz sve probleme države su uspjele sklopiti nekoliko međusobnih sporazuma. No oni i međunarodni propisi često se ne poštuju. Jedan takav problem koji je hrvatskoj javnosti dobro poznat je i vraćanje štednje Ljubljanske banke. No taj problem ima i detalj koji je javnosti manje poznat i tipičan za ponašanje slovenske politike. Naime nekolicina uglednih slovenskih ekonomista upozorila je da od problema štednje najviše štete ima baš - Slovenija! Hrvatska je naime zbog nevraćanja štednih uloga zatvorila hrvatski bankarski sustav za slovenske banke. Da su slovenske banke ušle na hrvatsko tržište to im je moglo donijeti dobit koja odgovara višestrukom iznosu dugova hrvatskim i bosansko-hercegovačkim štedišama. Slovenski vrh često daje utisak da im je toliko stalo do stvaranje štete drugima da zanemaruju posljedice takvih poteza na vlastitoj strani. Po onoj zagorsko-slovenskoj "da susjedu crkne krava".

Slična situacija se pojavila i u problemu Nuklearne elektrane Krško. Problemi oko elektrane, čiji su jednaki suvlasnici Hrvatska i Slovenija, pojavljivao se od samog raspada Jugoslavije. Slovenci, na čijem teritoriju se elektrana i nalazi, bili su zainteresirani ne samo za sigurno funkcioniranje elektrane nego i za njezinu razgradnju i zbrinjavanje otpada, što je razumljivo Hrvatsku interesiralo puno manje. Zbog nesuglasica oko cijene struje po slovenskom proračunu rastao je i hrvatski dug slovenskoj elektrani. No umjesto da - ukoliko su se uvjerili da su iscrpili sve mogućnosti za direktan dogovor - traže rješenje preko međunarodnih institucija, slovenski elektro lobi odlučio se za radikalan potez - jednostrano su prekinuli dobavljanje struje hrvatskom elektroenergetskom sustavu.

Pošto je taj potez bio očito protupravan Hrvatska bi ga mogla tužbom jednostavno kapitalizirati kroz međunarodne institucije, što bi joj financijski čak i odgovaralo. Štoviše, zbog njega Slovenija je odjednom imala velike viškove električne energije, koje je morala zbog neugodne situacije na tržištu energije prodavati ispod cijene. Tako je vrlo moguće da je Hrvatska na međunarodnom tržištu kupovala elektriku iz Krškog po puno nižoj cijeni od one koju je plaćala i priznavala direktno Sloveniji. Da izbjegne hrvatske tužbe i zaustavi gubitak novca u Sloveniji je (ali tek poslije nekoliko godina) ipak prevladao razum te se tražilo što hitnije - pa čak i ako za Sloveniju ne bude previše povoljno - rješenje za elektranu, a u susret im je ljubazno stupila hrvatska strana. Interesantno je naglasiti da je kasnije čak i slovenski parlamentarni odbor utvrdio nesmislenost i štetnost slovenskog poteza isključivanja struje Hrvatskoj, ali su odgovorni političari i elektro lobi neugodan izvještaj odbora javnosti prikrili.

No sporazum koji je digao najviše prašine bio je sporazum o granici između Drnovška i Račana. Što slovenska i hrvatska javnost u pravilu ne znaju jest da su korijeni tog problema počeli nekoliko godina prije nego što je taj sporazum dogovoren i parafiran. Od samog raspada Jugoslavije najveći slovenski interes bio je zaštita ogromnog slovenskog vlastništva u Hrvatskoj, dok je najveći hrvatski interes bio što lakši prolaz preko Slovenije dalje u Europu. U tom smislu pripremljena su, parafirana i potpisana dva sporazuma, Sporazum o pograničnom prometu i suradnji (SOPS) 1997. godine i Ugovor o uređenju imovinskopravnih odnosa 1999. godine. I dok je hrvatska ratificirala oba sporazuma, Slovenija je odbila da to učini za SOPS. Poslije iznuđivanja parafiranjem sporazuma Drnovšek-Račan, slovenski parlament na kraju je ipak (poslije duge polemike) sporazum ratificirao tek 2002. godine. Hrvatska je dakle popustila kako bi Slovenija ispunila već prije dano i prekršeno obećanje, no to nije najveći apsurd. Danas slovenski političari Hrvatskoj prigovaraju zbog neratificiranja jednog samo parafiranog (dakle pravno nepostojećeg) sporazuma, dok Slovenija nekoliko godina nije htjela ratificirati sporazum koji je bio i parafiran i potpisan.

U želji da prikaže Hrvatsku balkanskom državom u Sloveniji joj vole pripisivati ne samo nepoštivanje sporazuma nego i nisku razinu poštivanja vlastitih zakona. U Hrvatskoj je slaba vladavina prava ustinu veliki problem, no s sličnim problemima susreću se i u Sloveniji. Vezano za to, teško je ne istaknuti jednu apsurdnu situaciju, kad je "europska" Slovenija u slučaju ilegalno izgrađenih vikendica slovenskih državljana pozivala "balkansku" Hrvatsku na nepoštivanje vlastitih zakona. U medijima novinari su doduše isticali ilegalnost gradnje, no uvijek se iza spominjanja te činjenice pojavio neki "ali". Najveći apsurd dogodio se u trenutku, kad je rušenje bespravnih objekata kritizirao slovenski ministar za okoliš i energetiku, koji je slovenskoj javnosti poznat među ostalim i po tome da je svoju kuću proširio bez dozvola i da se na na inzistiranje susjeda spor zbog te činjenice vodio ili još uvijek vodi pred slovenskim sudom.

7. Slovenija, za razliku od Hrvatske, poštuje ljudska prava

Za vrijeme rata na prostorima bivše Jugoslavije Slovenija se uporno pokušavala distancirati od svog "balkanskog" okruženja. No dok je rat na njezinom teritoriju stvarno bio kratak i bez većih žrtava, već 1992. slovenski politički vrh učinio je korak koji je bio u svojoj suštini duboko u suprotnosti s poštivanjem ljudskih prava. Taj relativno jednostavan slučaj tokom vremena u Sloveniji je toliko izmanipuliran, da većina građana ne shvaća o čemu se u stvari radi. To je i jedina moguća isprika i za hrvatske novinare, koji u većini o slučaju izveštavaju posve pogrešno.

Poslije raspada Jugoslavije prestalo je važiti jugoslavensko državljanstvo te su građani bivše države automatizmom dobili (u većini slučajeva) jedno od republičkih državljanstva. Većina stanovnika Slovenije tako je dobila slovensko državljanstvo, ali ne i većina onih, koji su u Sloveniju doselili tokom svoga života iz republika bivše Jugoslavije. Ti ljudi doduše nisu imali slovensko državljanstvo ali su na teritoriju Slovenije imali prebivalište. Pohvalno je što je Slovenija 1991. godine svim tim ljudima ponudila da uz molbu dobiju državljanstvo. Velika većina to je i učinila, no 18.000 ljudi nije - neki zbog rata u Jugoslaviji nisu mogli priložiti sve potrebne dokumente, neki ponude nisu bili svjesni, a neki slovenskog državljanstva jednostavno nisu htjeli.

Bilo bi logično da poslije isteka roka za molbu 1992. godine Slovenija tih preostalih 18.000 ljudi počne tretirati kao i sve ostale strance s prebivalištem u Sloveniji. Umjesto toga vlast se odlučila da tim ljudima poništi (izbriše) prebivalište te, pošto zbog toga više nemaju ama baš nikakav status, protjera ih iz države! Dakle, ako je 1992. netko bio njemački državljanin s prebivalištem u Sloveniji, to je moglo proći, a ako je netko bio bosansko-hercegovački državljanin s prebivalištem u Sloveniji, njemu se prebivalište oduzelo. Čak i oni koji su izbjegli protjerivanje (na primjer zbog ostatka obitelji koji je imao slovensko državljanstvo) stavljeni su u nemogući položaj, jer nisu mogli zadržati ili dobiti posao, a zdravstveno i socijalno osiguranje koje su redovito uplaćivali posljednjih godina postalo im je nedostupno.

Bez obzira što mnogo od tih 18.000 osoba vjerojatno više nije ni živjelo u Sloveniji u tom trenutku, značajan broj (točan nikad nećemo točno znati) ljudi bio je zbog novonastale situacije prisiljen milom ili silom napustiti državu, dok je nešto više od 4.000 ljudi ustrajalo i čak započelo pravnu bitku. No tek 1999. Ustavni sud konačno je prihvatio odluku (koju je kasnije još više puta potvrdio) da je "izbris" bio protuzakonit i protuustavan. Da "izbris" nije bio slučajan pokazuje činenjica da se problem poslije njegovog "otkrića" sa strane Ustavnog suda manipulirao i od pozicije i od opozicije a ni do danas greška nije ispravljena u skladu sa sudskom odlukom. Neki komentatori, čak i slovenski, za problem upotrebljavaju izraz "etničko čiščenje", koji doduše gubi na opravdanosti kad se usporedi s etničkim čiščenjem na preostalim prostorima bivše Jugoslavije. No po cilju - na doduše mekan, administrativan način protjerati što više ljudi druge etničke pripadnosti - taj izraz odgovara činjeničnom stanju.

"Izbrisani" su mozda najizloženiji ali ne i jedini problem s poštivanjem ljudskih prava u Sloveniji. U toj državi naime samo dvije manjine, talijanska i mađarska imaju rješen manjinski status i čak zastupnike u parlamentu, dok mnoge veće manjine, Romi, Hrvati, Bošnjaci, Srbi i Albanci nisu prošle tako sretno. Slovenija tu diskrepanciju objašnjava podjelom na "autohtone" i "neautohtone" manjine, gdje su potonje nastale migracijama unutar Jugoslavije. Takva je podjela potpuno nepoznata u većini demokratskih zemalja i žestoko kritizirana od međunarodnih institucija koje se bave ljudskim pravima. I ne samo to - u toj podjeli ima puno nekonsistentih činjenica. Tako je na primjer očito da su romska, staroaustrijske i dio hrvatske manjine itekako autohtone, a samo se prvima dvijema garantiraju neka sužena prava, mnogo manja od onih za Mađare i Talijane. Još je zanimljivije stajalište Slovenije koja je više puta zatražila od Hrvatske veću zaštitu slovenske manjine i protestirala pri brisanju Slovenaca iz hrvatskog ustava, bez obzira što je slovenska manjina u Hrvatskoj u otprilike jednakoj mjeri "autohtona" kao i hrvatska manjina u Sloveniji. Štoviše, danas slovenska manjina u "balkanskoj" Hrvatskoj još uvijek uživa mnogo veća formalna i faktička prava od hrvatske manjine u "europskoj" Sloveniji.

Sljedeći udar na ljudska prava odnosi se na gradnju islamskog kulturnog centra i džamije u Ljubljani. Bošnjaci kao treća najveća manjina u Sloveniji na takvu mogućnost bez uspjeha čekaju već od 1969! No čak nekoliko parlamentarnih stranaka i popriličan dio slovenske javnosti protivi se ne samo lokaciji nego uopće gradnji takvog centra igdje u Sloveniji. To je u potpunoj suprotnosti sa situacijom u Hrvatskoj gdje islamski centar u Zagrebu već stoji, a dva u Rijeci i Osijeku gradit će se uskoro.

Literatura:

Objavljeno u dva nastavka 1. i 8. listopada 2004 u Hrvatskom Slovu, autor Ivan Kruno Drenski.

Broj komentara: 14:

  1. Evo, dobar revijalni prikaz koji mjestimično ima krive navode:

    1) Kanal Sv. Odorik je izgrađen poslije dogovora Bakarić-Kardelj 1947. godine. Nije bilo građevinski moguće da bi taj betonirani kanal bio dio dogovora kad su započeli radovi 1949. (zbog hidroregulacije Solina u svrhu eksploatacije soli i prevencije poplavljivanja). Kraj kanala su Slovenci cool zabili tablu Dragonja, ali to je južni rub delte Dragonje (man made). Time je ostvaren pomak granice cca 2,5 km južno nauštrb ozemlja (S)RH, ali usprkos tome što RH pristaje na to da bi to bila neka OK granična linija - Slovenci žele i preko Kanala.

    2) Koper nema pretovar veći od svih hrv. luka nego je od kraja 90-ih izjednačen s Rijekom. Radi se o statističkoj manipulaciji slov. strane jer se kriomice potura broj kontejnera, a izostavljaju rasuti i tekući tereti. Kad se oni usklade po cargo ekvivalentima, Rijeka doista ima samo cca 60 % kontejnerskih jedinica u odnosu na Koper, ali to nadoknadi u pretovaru rasutog i tekućeg tereta. Osim toga, Ploče rastu nevjerojatnom brzinom (300 % više pretovara u zadnje 2-3 godine). Rijeka ima 20 m dubine i to je dosta čak i za najveće brodove, a Koper je negdje u opasnoj zoni 13-14 m i to je dugoročan problem te luke jer se mora orijentirati samo na kontejnerske brodove plićeg gaza.

    3) U tekstu je krivo navedeno da je katastar bio glavni kriterij razgraničenja. Nije istina! Profesori Kačić i Šturm su 00/01 razgraničavali po kriteriju fleksibilne prirodne granice i identificirali su cca 97 % granične crte (od cca 650 km) i što se tiče etnički "napetih" (hot spot) zona - Kačić nije htio "uzeti" Mirišče jer tamo nije hrv. etnicitet i tamo je katastar nepravedan (dijeli Hotizu na 2 dijela kao što je slučaj s Goricom). Pokušali su "prebiti" i meandre Mure (12 džepova hrv. ozemlja na lijevoj i 6 džepova slov. ozemlja na desnoj - cca 800 ha: 210 ha u korist HR). Sv. Geru je Kačić htio riješiti tako da granica ide posred kote (iako je HR katastar winner) - da bi se SLO bolje osjećala tamo. Ostalo im 21 segment + 6 km do mora!

    OdgovoriIzbriši
  2. Ne može se govoriti o "povijesnomu pravu" iz vremena kada međunarodno-pravno Slovenije i Hrvatske nije bilo - razdoblje do 1945. Ono što preostaje su katastarske općine i župni uredi, uz postojeće AVNOJ-evske granice.

    OdgovoriIzbriši
  3. hvala za informativan tekst. svima.

    OdgovoriIzbriši
  4. Zahvaljujemo na svim korisnim komentarima. Ovaj članak je iz 2004. godine i samo ga prenosimo, zato krive navode nećemo ispravljati.

    OdgovoriIzbriši
  5. Hvala za zanimiv članek, ki odpre oči.

    OdgovoriIzbriši
  6. Tokom povijesti Europa je krvarila zbog raznih teritorijalnih pretenzija.Za ujedinjenu Europu teritorijalne pretenzije jedne od svojih članica trebala bi suzbiti vrlo oštro.Da li postoje europski mehanizmi/tijela koja to mogu učiniti?

    OdgovoriIzbriši
  7. Kao običnom građaninu sadržaj bloga mi je gotovo u cijelosti poznat.To isto vjerujem da Hrvati koji iole žele biti informirani o zbivanjima oko sebe, znaju. Mislim da su autori iznošenja činjenica realni.Pitanje je koje mi se nameče jest: Jeli moguće manipulirati sa miljunskim masama ljudi u 21. stolječu civilizirane Evrope kao što se događalo početkom 20.stoljeća. Jeli mogoće da se EU ne budi i pravi grešku kao i u Hitlerovim pretenzijama. Ostaje nam samo vrijeme,koje ima svoju cijenu i za Slovence i za Hrvate.

    OdgovoriIzbriši
  8. Postovani,
    odlicno ste sve obrazlozili u najkracim crtama.

    Pozdrav, Bog!

    MV

    OdgovoriIzbriši
  9. ima ludih posle rata.....

    OdgovoriIzbriši
  10. Popis stanovništa za Küstenland 1910:
    http://kozina.com/premik/1910.htm

    OdgovoriIzbriši
  11. Dobar članak, koji pokazuje šta vi mislite o ovome sranju što ga prave naši i vaši političari medju nama...U mnogočemu imate pravo,jedino tu,da večina Slovenca podupire da se cela Istra sa Rijekom priključi SLO,ste gadno pogrešili.To misle samo par sto blentavih Jelinčičovih nacionalista,a koliko jih ima ste vidjeli na referendumu kojega su napravili...A tih par procenata nacionalista imate i vi i sve ostale države, pa zato i političari to koriste,pa umjesto da riješe probleme izmedju države oni jih stvaraju,jer je to najlakši način za dobivanje glasača (a posle svi skupa (naši i vaši političari)idu na pivo te se hvale jedan drugom, ko je uspio prevariti više glasača i pokrao više novca...)
    Ljudi nemojte verovat politiki,ona i političari samo stvaraju piz*arije,imam puno prijatelja svih nacionalnosti,razumemo se super,skupa hodamo več godinama na dopust po celoj bivšoj Jugi in nikad nije bilo problema.
    Lep pozdrav iz dežele!
    Slovenac

    OdgovoriIzbriši