02 srpnja 2017

Ukratko sve o arbitraži

Cijeli blog: http://pretenzije.blogspot.com/; Ovaj članak: https://pretenzije.blogspot.com/2017/07/ukratko-sve-o-arbitrazi.html;
ENGLISH VERSION

Slovenija je dobila puno manje nego što je tražila, ali ipak više nego što bi dobila na međunarodnom sudu.

Uvod

Drama s slovensko-hrvatskim razgraničenjem nije počela s osamostaljivanjem dvaju država 1991. godine nego dvije godine kasnije. Tada je naime dotad umjerena slovenska politika počela postavljati iracionalne zahtjeve, koji nisu imali nikakvog uporišta u realnom stanju na terenu ni u međunarodnom pravu. Od njih najčešće su isticani zahtjevi za granicom južno od kanala sv. Odorika, posjedovanjem cijelog Piranskog zaljeva i teritorijalnog kontakta slovenskog teritorijalnog mora i otvorenog mora. Treba je istaknuti da je bilo i puno apsurdnijih i ekstremnijih zahtjeva, koji su išli sve do rijeke Mirne ali te većinsko javno mnijenje nikad nije podržalo.

No ti zahtjevi na žalost nisu ostali unutar diplomatske komunikacije između dvaju država. Slovenski su ih političari počeli isticati i javno, često kao politička obećanja. U tome su im asistirali neprincipijelni slovenski stručnjaci međunarodnog prava koji su te zahtjeve "pravno" opravdavali i velika većina slovenskih medija koji su ih nekritički prenosili. Neki novinari svojim su pristranim izvješćivanjem čak svjesno dolijevali ulje na vatru. Nakon višegodišnje obrade, slovenska javnost prihvatila je te ekstremne zahtjeve kao očigledne i opravdane.

Zanimljivo bi bilo shvatiti motive takvog ponašanja slovenskih političara. Kao prvo, kod slovenskih nacionalističkih političara motiv je jasan: ekstremistički zahtjevi prema susjednim državama integralni su dio njihovih političkih programa. Kao drugo, njima su se naizgled iznenađujuće priključili i inače umjereni slovenski političari svih pa i lijevih ideoloških pozicija. Naime, isticanje ekstremnih stajališta prema Hrvatskoj bilo je politički vrlo oportuno, jer im nitko nije javno oponirao. Šačica trezvenih Slovenaca koji su poznavali pravu pozadinu spora nisu se željeli javno eksponirati. Kao treće, ostvarenje tih zahtjeva moglo je za Sloveniju imati i jednu jako praktičnu korist. Da je Slovenija obistinila teritorijalni kontakt s otvorenim morem, mogla je u njemu proglasiti vlastiti gospodarski pojas nauštrb hrvatskog gospodarskog pojasa. To je Slovenija i formalno učinila, bez obzira što se proglašeni slovenski "gospodarski pojas" nalazio isključivo ispred hrvatske obale.

Ucjena

Jasno da nikakvi zahtjevi nemaju smisla ako ne postoji način njihovog obistinjavanja. A iracionalne zahtjeve posebno je teško obistiniti, jer oni ne bi prošli na međunarodnom sudu ili na medijaciji temeljenoj na međunarodnom pravu. Slovenska politika imala je plan, a on se temeljio na ucjeni te strogom izbjegavanju međunarodnih sudova i međunarodnog prava. Tako je Slovenija ucjenjivala prihvaćanje Sporazuma o pograničnom prometu i suradnji (SOPS) potpisanom 1997. godine razgraničavanjem po vlastitim nahođenjima. To je rezultiralo parafiranjem famoznog sporazuma Drnovšek - Račan, u kojem je možda najlukaviji političar iz doba raspada Jugoslavije, predsjednik slovenske vlade Drnovšek nadmudrio naivnog predsjednika hrvatske vlade Račana. Na svu sreću Račan se prije potpisa sporazuma koji je Sloveniji dao toliko željen teritorijalni kontakt s otvorenim morem ipak konzultirao u Saboru, pa je sporazum na kraju odbačen.

Slika 1: Gubitci hrvatskog teritorija u slučaju prihvaćanja sporazuma Drnovšek-Račan:

  • zeleno: 110 km2 teritorijalnog mora poklonjeno Republici Sloveniji
  • naranđasto: 50 km2 pretvoreno u međunarodne vode
  • plavo: oko 350 km2 velik fantomski gospodarski pojas kojeg je već proglasila Slovenija; u slučaju sporazuma Drnovšek-Račan površina gospodarkog pojasa kojeg bi Hrvatska morala ustupiti Sloveniji mogla bi biti čak i veća

Sljedeća mogućnost ucjene pojavila se kod ulaska Hrvatske u NATO i Europsku Uniju. Dok je ucjena kod ulaska u NATO spriječena čvrstom reakcijom Sjedinjenih američkih država, hrvatsko pristupanje Europskoj Uniji zapelo je višestrukom nepricipijelnom blokadom s strane Republike Slovenije. Bez obzira na pravno-formalno održivost slovenske blokade, ostale članice Europske Unije na nju nisu gledale blagonaklono. Konačno, velika primamljivost priključivanja zajednici nije bila posljedica slovenskog članstva nego sveeuropskog jedinstva.

Bez obzira na činjenicu, da je slovenskoj politici diplomatskim kanalima dano na znanje kako je blokada neprihvatljiva, ona nije mogla biti jednostavno eliminirana zbog senzibiliziranosti slovenske javnosti. Kao prvo, bilo je praktički nemoguće naći slovenskog političara koji bi u svrhu ispravljanja prethodnih pogrešaka slovenske politike bio spreman riskirati političko samoubojstvo. Kao drugo, čak da je slovenska politika kolektivno odustala od iracionalnih zahtjeva, postojala je ozbiljna opasnost od referenduma koji se u Sloveniji može raspisivati relativno jednostavno i koji bi mogao formalno u potpunosti zaustaviti hrvatsko pristupanje.

Očito rješenje problema je bila organizacija igrokaza (uz ili bez asistencije slovenskih političara), koji bi uvjerio slovensku javnost kako je Hrvatska morala napraviti ozbiljne ustupke. U tu svrhu 2009. Europska Unija preko europskog povjerenika za proširenje Ollija Rehna pokušala je progurati medijaciju pod rukovodstvom finskog političara Martti Ahtisaarija. Konačni tekst medijacijskog sporazuma kojeg je predložio Olli Rehn bio je "iznenađujuće" povoljan za Hrvatsku jer se temeljio na međunarodnom pravu. No nakon što je hrvatski predsjednik vlade Sanader javno proglasio "pobjedu", a njegovu izjavu žurno prenijeli svi slovenski mediji, mogućnost prihvaćanja te medijacije s strane Slovenije bila je jednaka nuli.

Arbitražni sporazum

Nakon iznenadnog i nikad pojašnjenog povlačenja Sanadera s mjesta predsjednika vlade (što bi moglo biti u vezi i s njegovim upropaštavanjem europskog igrokaza), njegova nasljednica Kosor te slovenski predsjednik vlade Pahor pod pokroviteljstvom Europske unije sklopili su arbitražni sporazum. Ta je bio puno nepovoljniji od Olli Rehnove medijacije, pošto je ad hoc međunarodnom sudu naređeno da osim uzimanja u obzir međunarodnog prava mora odrediti i spoj slovenskog teritorijalnog mora. U tekstu je za spoj namjerno korišten pravno neodređen termin "junction" koji je arbitrima omogućavao tumačenje kojim bi Sloveniji mimo međunarodnog prava mogao podijeliti teritorijalni kontakt slovenskog teritorijalnog mora i otvorenog mora, slično propalom sporazumu Drnovšek-Račan. Nakon referenduma u Sloveniji arbitražni sporazum prihvaćen je u obje države te je Slovenija povukla blokadu te Hrvatska ušla u Europsku Uniju.

Jasno je bilo da će Hrvatska pokušati napraviti sve kako bi izašla iz nametnutog joj te riskantnog arbitražnog sudovanja. Ta prilika ukazala joj se nakon protupravne komunikacije slovenskog arbitra Sekoleca i slovenske zastupnice kod suda Drenik 2015. godine. No unatoč hrvatskom međunarodnim pravom utemeljenom odstupanju od arbitraže te ostavkama slovenskog i hrvatskog arbitra, slovenska strana tražila je nastavak procesa. Preostali arbitri udovoljili su slovenskom zahtjevu te je došlo do imenovanja nadomjesnih arbitara. Prava pozadina afere s protupravnom komunikacijom i danas ostaje misterijem, posebno jer su kod otkrivanja protupravne komunikacije sudjelovale i treće države, sklonije Hrvatskoj ili međunarodnom pravu. Može se nagađati da su tim činom željele i same kompromitirati proces ili pak izvršiti pritisak na arbitre kako ne bi previše podilazili iracionalnim slovenskim zahtjevima.

Bilo kako bilo, arbitražni sud za Hrvatsku neobavezujuću presudu konačno je prihvatio 2017. godine. Slovenija bi presudom dobila puno manje nego što je tražila, a tražila je čak puno više nego što je dobila sporazumom Drnovšek-Račan, kojim bi Hrvatska bi izgubila 160 km2 teritorijalnog mora, dok bi Sloveniji bilo omogućeno proglašenje gospodarskog pojasa ispred hrvatske obale. S druge strane, Slovenija bi presudom arbitražnog suda dobila nešto više nego što bi dobila presudom međunarodnog suda. S hrvatske strane od sredine Piranskog zaljeva Hrvatska bi izgubila oko 45 km2 mora, dok bi Slovenija umjesto teritorijalnog kontakta s otvorenim morem i gospodarskog pojasa ostvarila tek koridor s posebnim režimom plovidbe, otprilike takav kakav joj je Hrvatska sama nudila u prethodnim pregovorima i kakav joj garantira i samo međunarodno pravo. Što se kopnene granice tiče presuda je posve pravno racionalna i njome Slovenija ne bi ostvarila nijedan iracionalni zahtjev.

Slika 2:Ustupci hrvatskog teritorija po neobavezjući presudi arbitražnog suda:
  • zeleno: 45 km2 teritorijalnog mora predanog Republici Sloveniji
  • sivo: koridor unutar hrvatskog teritorijalnog mora

Zaključak

Za Hrvatsku neobavezujuća presuda za Hrvatsku sigurno nije povoljna kao što bi bila presuda međunarodnog suda, no puno je povoljnija od sporazuma Drnovšek-Račan. Na hrvatskoj vladi i diplomaciji je da presudi može li takvo rješenje biti prihvatljivo i može li Hrvatska osigurati rješenje koje je još bliže onom kakvo propisuje međunarodno pravo. Hrvatska će se zasigurno suočiti s novim ucjenama kod mogućeg pristupanja u Schengesko područje i Euro zonu, no tu se radi o stvarima čija težina je manja od članstva u NATOu i Europskoj Uniji.

Prave žrtve slovenskih ucjena bili su i ostaju stanovnici s obje strane granice. Slovenija i Hrvatska u prošlosti su se već pokušavale razgraničiti po kriteriju fleksibilne prirodne granice, koja ne bi uzimala u obzir samo katastarske granice, nego i prirodne danosti, a ispravila bi očite nelogičnosti u katastru. Granica po presudi arbitražnog suda većinom prati baš katastarske granice, te siječe dvorišta kuća i pristupne ceste. A konačno, dugogodišnji zategnuti odnosi između država Sloveniji su uništili mnoge izvrsne prilike za ekonomskim dobitkom i ekspanzijom prema jugoistoku. Ako je to za slovenske političare neka utjeha, i hrvatska je zbog toga na ekonomskom gubitku.

Cijeli proces određivanja granice između Slovenije i Hrvatske ima i druge poučke. Kao prvo razvidan je izvanredno velik utjecaj stajališta javnosti unutar pojedinih država na međunarodne odnose. To je posebno zabrinjavajuće jer domaći političari u sprezi s medijima ta stajališta mogu jednostavno manipulirati. Kao u slučaju slovensko-hrvatskih odnosa taj se problem može zaobići tek dugotrajnim i opreznim diplomatskim djelovanjem utjecajnih država. Kao drugo razvidno je kako princip realpolitike ima ograničenja. Nedvojbeno se Slovenija u svojoj ucjeni ugledala na slične slučajeve kad su druge velike utjecajne države na taj način rješavale svoja pitanja sa slabijim i manjim susjedima. No, slovenski su političari jako precijenili diplomatsku težinu svoje države i značenje poslovice Quod licet Iovi non licet bovi.

Nema komentara:

Objavi komentar