12 siječnja 2008

Slobodni teritorij Joška Jorasa

Cijeli blog: http://pretenzije.blogspot.com/; Ovaj članak: http://pretenzije.blogspot.com/2009/01/slobodni-teritorij.html;
 ENGLISH VERSION

Insistiranjem na četiri naselja južno od Dragonje, Slovenija u stvari stavlja u sumnju vlastitu jurisdikciju u mnogim naseljima u Istri, Žumberku i Prekmurju te na teritoriju sjeverno od Kanala sv. Odorika.

Jedno od najneuralgičnijih točaka u hrvatsko-slovenskim odnosima je razgraničenje na Dragonji. To je teško shvatiti zbog toga jer taj segment granice nije ni po čemu bitno kompleksniji od ostale granice. No ipak uz pomoć dezinformacijama slovenske politike i medija, u čemu predvode samozvani borac za južnu granicu Joško Joras i njegovi politički prijatelji i mentori iz Slovenske pučke stranke, braća Podobnik, problematika 390 ha teritorija pod slovenskom kontrolom in 110 ha teritorija pod hrvatskom kontrolom poprima neslućene razmjere spora koji sve više nalikuje na onaj vezan za nekadašnje razgraničenje Jugoslavije i Italije u doba Slobodnog teritorija Trsta.

No koliko su zahtjevi Joška Jorasa za pomicanjem granice opravdani? Odgovor nije jednostavan te je za potpuno razumijevanje tog problema treba početi od povijesnih okolnosti u kojima je taj dio granice formiran.

Nakon završetka II. svjetskog rata osnovan je Slobodni teritorij Trsta (STT) kako bi se riješio problem ovog višeetničkog i višejezičnog područja. STT je podijeljen u dvije zone, A i B, od kojih je zona B bila pod jugoslavenskom vojnom upravom. Već na dan formiranja STT 1.9.1947. zona B podijeljena je na dva kotara, Buje i Kopar. Granica između kotara u skladu s dogovorom između predstavnika partizanskih pokreta Hrvatske (Andrije Babića) i Slovenije (Milana Gučeka - Javora) dne 10.2.1944. postavljena je na rijeku Dragonju. Budući da je dotadašnja talijanska općina Piran uključivala teritorije sjeverno i južno od Dragonje, podijeljena je na dva dijela tako da je dio južno od Dragonje pripao kotaru Buje, a dio sjeverno od Dragonje kotaru Kopar. Takva podjela općina nije nikakav unikum između Slovenije i Hrvatske. Prije toga su Slovenija i Hrvatska podijelile općinu Štrigova, a kasnije i općinu Pazin.

No ipak, zaboravljajući slučaj općina Štrigova i Pazin neki slovenski političari (npr. Zavod 25. junij) zalažu se za jedinstvenu općinu Piran u njezinim početnim talijanskim granicama. Takva općina po njihovom mišljenju trebala bi u cjelini - dakle sve do Savudrije - pripadati Sloveniji. No, nema nikakvog argumenta zašto bi jedinstvena općina morala pripasti baš Sloveniji tako da bi tim istim argumentom Hrvatska mogla potraživati općinu Piran u cjelini - dakle sve do Pirana - za sebe.

Uobičajeno je da su općine radi jednostavnosti administrativno podijeljene u više tzv. katastarskih općina, unutar kojih se pomoću zemljišnih knjiga vodi evidencija vlastništva. Jugoslavenske vlasti u Piranu tako su zatekle zemljišne knjige pet katastarskih općina (Piran, Portorož, Sečovlje, Kaštel i Savudrija), čije je granice formirala i dotad vodila Italija. Za dvije katastarske općine, Savudriju i Kaštel, teritorij se u cjelini nalazio južno od Dragonje, pa su njihove zemljišne knjige odmah predane kotaru Buje. Katastarska općina Sečovlje s druge strane je uključivala teritorije sjeverno i južno od Dragonje, zato je ta zemljišna knjiga i dalje ostala u Piranu.

Slika 1: Područje katastarske općine Sečovlje pod jurisdikcijom kotara Buje 1947. godine (zeleno).

Činjenica da je zemljišna knjiga katastarske općine Sečovlje ostala na sudu u Piranu ne znači da je cijeli njezin teritorij bilo i dio kotara Kopar. Na teritoriju katastarske općine Sečovlje južno od Dragonje (veličine 500 ha) jurisdikcija je pripadala kotaru Buje, ali je sud u Piranu za taj dio kotara Buje davao uslugu vođenja zemljišne knjige, dakle evidencije vlastništva. No, takav slučaj u Jugoslaviji nije bio ništa ništa neobično. Granice katastarskih općina često se nisu podudarale s granicama općina ili kotara, pa su na području iste katastarske općine vlast obnašale dvije različite općine. Takvih slučaja bilo je i između republika, pa je tako prekmurski zaselak Mirišće kod Hotize bio pod jurisdikcijom slovenske općine Lendava, a istovremeno kao dio hrvatskog naselja Brezovec upisan u hrvatskoj katastarskoj općini Sveti Martin na Muri, a žumberačko naselje Drage pod jurisdikcijom slovenske općine Metlika, a istovremeno upisano u hrvatskoj katastarskoj općini Sekulići. O sličnom slučaju radi se kod istarskih naselja Topolovec, Gradin i Pregara, koje su bile pod jurisdikcijom općine Koper, a zemljišne knjige za njihove katastarske općine istovremeno su se vodile na sudu u Buzetu. Razlog za te nekonzistentnosti obično je u činjenici da se katastarske knjige ne mogu jednostavno potrgati i podijeliti na pola, dok se granice općina i kotara mogu jednostavno mijenjati.

Poslije kraja STT 1954. godine granica među kotarima postala je granica među općinama Piran i Buje odnosno među SR Hrvatskom in SR Slovenijom. No, već u međuvremenu Slovenija je počela mučki prisvojati veći dio katastarske općine Sečovlje koji je pripadao kotaru Buje. U 1940-tim rijeka Dragonja, koja prolazi kroz samo mjesto Sečovlje, često je poplavljivala solane i uzrokovala gospodarsku štetu. Da bi se taj problem riješilo jedan od najjužnijih odvodnih kanala solana, kanal sv. Odorika, se betonira, a većina toka Dragonje tamo se preusmjerava. Poslije preusmjeravanja toka (ali ne i same rijeke) Slovenija počinje kanal sv. Odorika tretirati kao Dragonju, pa tamo polako pomiče i administrativnu granicu. Na taj je način Hrvatska prikraćena za 390 ha teritorija.

Postoji nekoliko dokumentata koji dokazuju da se kao administrativna granica između socijalističkih republika u početku tretirao most preko Dragonje u mjestu Sečovlje, a ne most preko kanala Sv. Odorika kod naselja Mlini. Tako npr. slovensko Delo 18.5.1960 izvještava o predaji Titove štafete između omladinaca dvije republike naš na mostu u Sečovljama!

Poslije 1991. Slovenija se ne zadovoljava već provedenom aneksijom 390 ha k.o. Sečovlje, nego pokušava anektirati preostalih 110 ha u kojima se nalaze naselja Bužini, Mlini, Skrile i Škodelin. Treba napomenuti da je na tom području jurisdikciju provodila isključivo Hrvatska, pa je čak spomenuti Joško Joras za obnovu svoje kuće 1984. godine građevinsku dozvolu dobio na općini Buje. Slovenija protestira kod gradnje hrvatskog graničnog prelaza Plovanija unatoč tome što je sama izgradila granični prijelaz Sečovlje na području koje je nedvojbeno bilo pod jurisdikcijom kotara Buje. Ukoliko hrvatski granični prijelaz prejudicira granicu, to isto itekako vrijedi i za slovenski granični prijelaz.

Unatoč tomu na proteste s slovenske strane tadašnji predsjednik hrvatske Vlade Nikica Valentić odgovara pomirljivim pismom. U tom pismu među ostalim stoji: "Dopustite da još jednom u ime hrvatske Vlade potvrdim i jamčim da izgradnja ovih privremenih radnji ne prejudicira graničnu crtu. Navedene konstukcije mogu se ukloniti u roku od 5 dana." Slovenska strana danas bjesomučno tvrdi da taj dokument pokazuje da se hrvatska strana ne drži dogovora, bez obzira na to da se u tom pismu hrvatska Vlada ničim nije obavezala da će taj granični prijelaz ikad ukloniti. No, ukoliko bi arbitraža utvrdila da se granični prijelaz uistinu nalazi unutar Slovenije, Hrvatska bi ga nedvojbeno uklonila i prije nego u obećanom roku od 5 dana.

Slika 2: Dopis predsjednika hrvatske Vlade dne 18.5.1994, s kojim se po mišljenju Slovenije Hrvatska obavezala ukloniti granični prijelaz Plovanija.

Bez obzira na navedene činjenice slovenski mediji i politika svakodnevno zasipavaju javnost uvjeravanjima o 110 ha "neosporno slovenskog" teritorija južno od Dragonje koji je navodno okupiran od strane Hrvatske. U stvari se radi o za Sloveniju štetnoj pretenziji jer se radi o 110 ha teritorija i 300 m obale, što bi imalo zanemariv učinak na konačni tijek morske granice. Istodobno, tim postupcima Slovenija stavlja u sumnju vlastitu jurisdikciju u mnogim naseljima u Istri, Žumberku i Prekmurju te na 390 ha teritorija sjeverno od kanala sv. Odorika.

Literatura:

Broj komentara: 5:

  1. Gornji komentar samo kaže da u Sloveniji vlada kolektivno ludilo. Za takvo slovensko razmišljanje (razmišljanje običnog slo puka) krivi su pored njihovih fašističkih političara dobrim djelom naši(Hrvatski) uspavani lideri, koji i dan danas ponavljaju da je slo prijateljska zemlja. Situacija me sve više podsjeća na 1990. i Srbe.

    OdgovoriIzbriši
  2. Mikrogrizzly - komentiram gornji blog o Dragonji:
    Dakle, tema je lijepo obrađena, ali nedostaju neke kontekstualne interpretacije. Osim toga, kraj članka je pomalo bizaran prijedlog o osnivanju nove slobodne zone u slivu Dragonje/Sv. Odorika (ne znam, ali možda je autor mislio na buffer zonu i lokaciju plavih kaciga?). No, da se vratimo razgraničavanju u slivu Dragonje/Sv. Odorika i razjasnimo što ovdje znači kontekst. Ukratko, po katastru/z.k. sensu stricto su razgraničavale Češka i Slovačka (i tu nam Češka može ponuditi i konkretnu ekspertnu pomoć jer oni doista imaju know how u toj sferi, a ne samo formalnu ulogu Predsjedavajućeg EU). Takvo razgraničavanje daje vrlo cik-cak granicu što je bilo razvidno i u slučaju exČehoslovačke (granica siječe imanja i infrastrukturu) i pripada razredu ADMINISTRATIVNA granica.
    U slučaju exfederalnih država, kao potencijalan kriterij bi mogla poslužiti i granica općina (parovi sučelice npr. Murska Sobota - Čakovec) u eri SFRJ što je bilo jedno vrijeme predlagano iz smjera pravne službe MVPEI kao pogodan i relativno bezbolan granični rez.

    Glavna mana bloga je usmjerenost na Dragonju, a da se pri toj analizi u članku ne navodi što bi sve Slovenija izgubila inzistirajući (do boli!) na katastarskoj granici. Differentia specifica je da imaju emocionalno hot spots duž granice: Joras zona i Mirišče. Hrvatska nema nekih velikih nacionalnih emocija i zato je u prednosti u dosljednom katastarskom razgraničavanju. Mirišče (Murišče, Mirišće) je posve u hrv. katastru, a radi se zaselku Hotize s par desetina kuća. Hotiza je poluokružena (u formi slova H) katastrom RH i lokalni zlobnici tvrde da je i nogometno igralište podijeljeno hrv. katastrom po centru. Znači, gube Mirišče, što ima emocionalnu valenciju, i Hotiza ostaje u poluokruženju hrv. katastrom (algebarski: 800 ha hrv. katastra je zapadno od Mure, a 290 slov. katastra na istočnoj obali). Osim toga, tamo hrv. katastar jako ometa obranu slovenskih naselja od poplava. Gube i kotu Sv. Gera jer je još 5 parcela uokolo i ne samo vojarna SV u hrv. katastru, a i zadnjih 150 m ceste do vrha.U žumberačkom kraju je problem analogan Dragonji, ali suprotnog predznaka jer se katastarska knjiga vodi u Jastrebarskom (k.o. Sekulići). Selo Drage i okolne zemljišne čestice skupne površine 335 ha bi dosljedno tom kriteriju bile dio RH. Gube i 70 ha vrijedne šume pod obroncima Snežnika. U blogu je već spomenut i problem Gradin-Pregara gdje je winner također katastar RH. Zaključno, katastar/z.k. kao dosljedan kriterij razgraničavanja više šteti nego koristi SLO - iako bi time vjerojatno izborila par sto m više morske fasade. Dodajte tome i golemi problem mjestimičnih otoka katastra bez poveznice s matičnom državom (u okruženju katastarskih čestica druge države) - tipično oko danas isušenog Sutlanskog jezera i na još nekim mjestima. Nijemci bi rekli za HR/SLO razgraničenje: Jo-jo. U prenesenom značenju, potegneš vraga za rep na jednom mjestu i uslijedi reakcija na sasvim drugom.
    Zato su dr Šturm i dr Kačić u 00./01. ragzraničavali po kriteriju FLEKSIBILNE PRIRODNE granice koja daje svima logičnu terensku graničnu crtu (obala se spušta - onda granična rijeka - obala se diže). Po tome bi recimo granična linija maksimalno slijedila riječna korita (Kupa, Sutla, Čabranka, Dragonja, Mura) i vrhove (granica bi sjekla kotu Sv. Gera po sredini). Naravno, granica na Sv. Odoriku bi bila već neki ustupak hrv. strane jer se radi o betoniranom koritu izgrađenom ranih 50-ih i 4 zaselka bi pripala HR. No, uz Muru bi se zato poništila H linija hrv. katastra koji drži u poluokruženju Hotizu i zaselak Mirišče bi pripao Sloveniji. Tako su identificirali skoro 97 % granične linije i ostalo im je 21 segment za riješiti (uključivo i crkveno važno Štrigovu gdje je veći problem RKC nego političko raspoloženje) i zadnjih 6 km do mora.
    Ovo su bili prijedlozi dr Kačića, ali ih nije stigao finalizirati jer ga u međuvremenu u srpnju 01. "otpilio" pok. Račan s čela komisije za granice.
    Na kraju treba zaključiti da je Odorik/Dragonja neka man made delta i da u eventualnom sudskom postupku dolazi u obzir i hipotetsko razgraničenje po sredini umjetne delte (Soline), a ne samo po sjevernom (autentično riječno korito) ili južnom rubu (Sv. Odorik). Dolazi u obzir i katastar/z.k. striktno - onda Slovenija dobije par sto m obalne crte u zaljevu, ali bi takvo razgraničavanje samo u slivu Dragonje/Odorika bilo štetno za RH (jer po kriteriju katastra/z.k. dobivamo više od tisuću hektara na drugim spornim segmentima).
    Nije lako Hrvatima, ali vjerujte mi - znatno teže je Slovencima i njihovim pravnicima. Naime, vrag je u detalju, a takvih detalja duž granice ima mnogo. Oni moraju nadigrati hrvatske pravnike i geometre duž cijele kopnene granice (mijenjajući kriterije razgraničavanja svakih 5o km da zahvate što više spornog terena) i onda još postići nevjerojatne podvige na planu morske granice koja bi skončala tamo daleko južno u razini otoka Suska (što terit. more, što dimnik što nadoštukana ERC). Graniči više sa SF nego što je to realno kao model razgraničavanja!

    OdgovoriIzbriši
  3. Štovani Mikrogrizzly! Zahvaljujemo na svim korisnim komentarima, koje smo djelomočno ukomponirali u članak. Nipošto nismo htijeli predložiti osnivanje nove slobodne zone, a taj dio teksta smo povukli jer se može pogrešno protumačiti.

    OdgovoriIzbriši
  4. Mikrogrizzly - još jedan dopunski post / Vidim da ste znalac teme i zato Vam dopisujem još nekoliko zanimljivih detalja, ali sa slovenske strane - o kronologiji zapleta oko Plovanije i njihovim viđenjima razgraničenja (kako doista stoje slovenske pozicije?). To je jedan insiderski dokument koji je izrađen u MZZ-u u Ljubljani i kako ga više nemam u elektronskoj formi nego tiskanog, prepričat ću Vam u glavnim crtama pozicije kod Dragonje/Sv. Odorika i 4 sela ( a sve prema stavu MZZ-a koje datira negdje iz 2005. godine). Sumarno, oni bi tada u duši bili zadovoljni s 1/2 tz. Joras zone (56 ha) i to samo u formi zaselka Mlini plus Joras imanje i od njega južniji dio koji se spušta prema moru. Bužini, Škodelin i Škrile bi pripali HR. Naime, svjesni su tanke argumentacije i činjenice da je to administrativno uvijek bila SRH. Ali , vratimo se mi tom "molto erotico" detalju zvanom granični prijelaz Plovanija. Evo zašto ta famozna formulacija da se sve može demontirati u 5 dana. U interpretaciji MZZ-a, zaplet izgleda ovako: oni su u ljeto 91. startali s gradnjom svog graničnog prijelaza Sečovlje, a na lokaciji današnje Plovanije. Morali su prekinuti zbog protesta HR i preselili se sa sjeverne strane, a južno je ostala "načeta" parcela. HR je počela graditi 93. i to baš na toj građevinski već nagrđenoj ledini s južne strane Odorika. Navodno je MZZ tim povodom poslao ukupno 6 protestnih nota (svih šest u svezi gradnje tog hrv. graničnog prijelaza na lokaciji Plovanija). MVP uporno odgovaralo da je sve to privremeno (radi se samo o kontrolnoj točki RH zbog stalno narastajućeg turističkog posjeta iz smjera ITA i da je baš zato napravljeno sve montažno jer ne prejudicira granicu). Zatim su ustanovili iz Mladike da je HR u početku doista i postavila montažne objekte (kontejneri za službe na betonskim platoima), ali da je to kasnije postao najveći granični prijelaz u Primorski i to solidna građevina. Smatraju da je tim koracima via gradnja g. p. na Plovaniji i navodno dezinformiranje MZZ-a napravljeno prejudiciranje granice i da je RH stavila R SLO pred gotov čin. To bi bila ta informacija iz dokumenta MZZ-a u jezgrovitoj formi i mislim da to objašnjava neke rečenice koje su se pojavile u famoznom dopisu Valentića Drnovšeku.

    OdgovoriIzbriši