23 prosinca 2008

Muke po Borutu

Cijeli blog: http://pretenzije.blogspot.com/; Ovaj članak: http://pretenzije.blogspot.com/2008/12/muke-po-borutu.html;
 ENGLISH VERSION

Glavni uzrok slovenske blokade nije hrvatsko prejudiciranje granice nego slovenska pomama za ribljim i rudnim bogastvom sjevernog Jadrana.

Obmane oko slovenske blokade pregovora

Nije danas lako biti Borut Pahor. Taj slovenski političar zadao si je zadatak natjerati Hrvatsku da se odrekne dijela svog teritorija u zamjenu za pristup Europskoj Uniji. No, Pahor dobro zna da bi takav zahtjev izrečen javno stvorio neizmjernu sablazan diljem Europe. Pahorova velika briga je, dakle, kako zapakirati taj zahtjev da se ne prepozna, a da se naum ipak ispuni.

No, trenutačni manevarski prostor slovenske politike veoma je uzak. Hrvatska i Slovenija već se toliko dugo natežu oko određivanja granice da je Europska Unija, koja se inače diči nazivom "zajednice temeljena na pravu", navela obje države da problem riješe pravnim putem. Takav rasplet Slovenija je cijelo vrijeme izbjegavala, jer slovenski političari vrlo dobro znaju da je vjerojatnost da Slovenija pred međunarodnim sudom postigne svoje najvažnije ciljeve praktički jednaka nuli. Slovenija je tako jedina zemlja Europske Unije koja je kod Tajništva UN deponirala izjavu kako ne priznaje obvezujuće presude međunarodnih sudova u sporovima oko razgraničenja. U novim okolnostima pritiska od strane Europske Unije Slovenija je arbitražu Bledskim dogovorom doduše prihvatila, no istovremeno odugovlači inzistiranjem na principu pravednosti (ex aequo et bono) koji se u praksi međunarodnog suđenja oko granica do sad nije primjenio niti jedan jedini put.

Zbog presedana nije izgledno da takav zahtjev dobije simpatije ostalih država. Zato trenutačno Slovenija pokušava poboljšati svoj položaj tako da Hrvatskoj onemogući predočenje hrvatske dokumentacije u mogućem arbitražnom postupku. U tu svrhu Slovenija je inscenirala priču kako hrvatska pregovaračka stajališta prejudiciraju granicu, te blokirala Hrvatski pristupni proces. Francuska je u sporu pokušala posredovati, ali sve je njezine prijedloge kompromisnog teksta Slovenija odbila. Zbog nelogičnosti i nejasnosti slovenskih argumenata te postupaka ni poslije dva tjedna sukoba slovenskoj i hrvatskoj javnosti nije u potpunosti jasno o čemu se tu radi. Slovenski ministar vanjskih poslova Žbogar doduše javno pokazuje karte i tekstove koji navodno prejudiciraju granice, no može se jasno pokazati da se radi tek o najobičnijoj obmani javnosti. I sam Žbogar je priznao da se sporne karte i tekstovi ne nalaze u hrvatskim pregovaračkim stajalištima, nego u dokumentima (radi se uglavnom o hrvatskim zakonima) na koje se ta stajališta referiraju. Time je posredno priznao i da Slovenija ne traži promjenu hrvatskih pregovaračkih stajališta nego eliminaciju hrvatskih zakona iz arbitražnog postupka o granici.

Donekle se može razumijeti slovenska frustracija oko karata i tekstova koji se nalaze u hrvatskim zakonima, no njezini zahtjevi nemaju nikakve moralne osnove. Naime, i Slovenija je sama prihvatila nekolicinu zakona koji prejudiciraju granicu. Dok Slovenija predbacuje Hrvatskoj da se u njenim zakonima spominju četiri sporna zaseoka južno od Dragonje, Slovenija sama je ta ista četiri zaseoka upisala u svoje zakone još 1994 godine. I dok Slovenija predbacuje da karte u hrvatskim zakonima pokazuju razgraničenje u sredini Piranskog zaljeva, Slovenija sama je zakonom proglasila gospodarski pojas do visine Vrsara. Teško je shvatiti zašto bi samo hrvatski a ne i slovenski zakoni bili sporni u smislu prejudiciranja granice. Slovenske rezerve su utoliko čudnije budući da Hrvatska ima neoborive dokaze kako je u južnom dijelu Piranskog zaljeva (npr. odsukavanje tankera Nonno Ugo 1973. godine) i četiri sporna zaseoka (npr. izdavanje građevinske dozvole Jošku Jorasu 1984. godine) imala jurisdikciju prije 25.6.1991.

Obmana u slovenskoj javnosti održava se zahvaljujući činjenici da nijedna politička stranka prema Hrvatskoj ne vodi umjerenu politiku. To da su u slučaju slovenske blokade svi, uključujući "umjerenog" predsjednika, bezrezervno stali iza odluke vlade nije ni iznenađenje ni presedan u slovenskoj politici prema Hrvatskoj. U takvim namjerama u velikoj mjeri politici pomažu i svi najznačajniji slovenski mediji za koje je propitkivanje odluka vlade prema Hrvatskoj tabu tema. To se odnosi i na još aktualni slučaj vinjeta, gdje na primjer većina Slovenaca nije informirana da su radi diskriminatornih vinjeta strani vozači po pređenom kilometru dvadeset puta opterećeniji od domaćih vozača, te da je u istim uvjetima prije nekoliko godina Europska Unija Austriju natjerala da uvede kratkotrajne vinjete. A napose to se i odnosi na zamaglivanje stvarnih uzroka slovenske blokade.

Slovenski mit o "pristupu na otvoreno more"

No, u čemu je dakle glavni spor između dvije države? Više-manje svima, pa i Slovencima, je jasno da je glavni slovenski zahtjev teritorijalni dodir s otvorenim morem. Slovenski političari taj zahtjev nestručno nazivaju "pristupom na otvoreno more" kako bi slovensku pa i hrvatsku javnost uvjerili, da bi Slovenija bez postizanja takvog cilja postala "zatvorena" zemlja te bi razvoj slovenske luke Kopar postao upitan. Nadalje, oni pokušaju uvjeriti svoju i svjetsku javnost kakao se radi o "minornom ustupku" sa strane Hrvatske koja ionako ima "previše mora". Kad se ta dva slovenska "argumenta" nekritički uzmu u obzir ispada kao da Hrvatska bez potrebe zadirkuje Sloveniju.

No sad pređimo na činjenice, počevši od Konvencije o pravu mora. Po toj konvenciji država može u principu proglasiti teritorijalno more samo u udaljenosti 12 nm (nautičkih milja) od kopna. Udaljenost od najistaknutije slovenske kopnene granice (rt Madona) do najbliže točke otvorenog mora (T5) iznosi 15.5 nm. Dakle, slovenski zahtjev analogan je želji da rijeku širine 15.5 m pređe daskom dužine 12 m. Sljedeća notorna činjenica Konvencije o pravu mora jest da ona garantira zemljama bez dodira s otvorenim morem (stučno nazvane kao države u nepovoljnom geografskom položaju) neškodljiv prolaz do otvorenog mora. U svijetu ima tridesetak takvih država, među ostalima skoro sve zemlje Baltičkog mora, što pokazuje da takav status u praksi ne predstavlja nikakav problem. Sa stajališta međunarodnog prava stvari su dakle jasne: niti Slovenija može dobiti direktan dodir s otvorenim morem niti ga stvarno treba.

Još apsurdnija slovenska zabluda tvrdi da Sloveniji pravo do kontakta s otvorenim morem osiguravaju Osimski sporazumi. Osimski sporazumi naime između ostalim definiraju i morsku granicu s Italijom od kopna (točka T1) do otvorenog mora (točka T5). Pošto su Slovenija i Hrvatska obje nasljednice tog sporazuma po nekim bi slovenskim političarima to značilo da Slovenija ima pravo na točku T5 te s time i na teritorialni kontakt s otvorenim morem. No istim principom Hrvatska bi mogla tvrditi da ima pravo na točku T1 te na teritorialni kontakt s talijanskim kopnom! Zahtjev za kopnenim kontaktom Republika Hrvatske i Italije jednako je apsurdan kao zahtjev za pomorskim kontaktom slovenskog teritorijalnog mora i otvorenog mora.

No, pretpostavimo da bi Hrvatska unatoč gore navedenim argumentima ipak mogla susjedu ići ususret. Na tragu tih nastojanja slovenski i hrvatski predstavnici Miha Pogačnik i Olga Kresović-Rogulja 20. srpnja 2001 parafirali su sporazum Drnovšek-Račan koji naizgled ispunjava slovensku neuralgični zahtjev. Budući da se slovensko teritorijalno more ne može dovoljno približiti međunarodnom moru, u tom sporazumu međunarodno more približava se slovenskom teritorijalnom moru na način da se Hrvatska odriče dijela svog teritorijalnog mora i stvara takozvani "dimnjak" otvorenog mora.

No, ispunjava li taj sporazum uistinu slovensku želju da trgovačka flota pristupa Kopru mimo hrvatskog teritorijalnog mora? Ne, i to iz dva razloga! Naime, hrvatsko i talijansko more dotiču se još na jednom mjestu u samoj sredini Jadrana, jer udaljenost između talijanskog otoka Pianosa i hrvatskog otoka Palagruža iznosi samo 21.5 nm. "Dimnjakom" otvorenog mora slovenska brodica mogla bi mimo hrvatskog ili talijanskog teritorijalnog mora doći samo do otvorenog mora ispred Istre, ali ne i do Otrantskih vrata te dalje u Mediteran! Kao drugo, treba imati na umu da su unutar Tršćanskog zaljeva dogovoreni plovidbenim koridori za velike trgovačke brodove. Po tom sporazumu svi brodovi dolaze u luke Koper i Trst preko hrvatskog mora a vraćaju se preko talijanskog, tako da čak i talijanski brodovi koji putuju u talijanski Trst idu preko hrvatskog teritorijalnog mora. Budući da je "dimnjak" otvorenog mora potpuno neusklađen s plovidbenim koridorima za veliku trgovačku flotu posve je neupotrebljiv.

Slika 1: Plovni koridori u Tršćanskom zaljevu. Svi veliki trgovački brodovi za luke Koper i Trst ulaze preko hrvatskog teritorijalnog a izlaze preko talijanskog teritorijalnog mora.

Treba i postaviti pitanje koliko je taj sporazum štetan za Hrvatsku? Jednostavnim izračunom može se pokazati da hrvatska gubi oko 160 km2 teritorijalnog mora (površina kneževine Liechtenstein). Štoviše, Sloveniji to omogućuje proglašenje disproporciolano velikog gospodarskog pojasa na račun hrvatskog gospodarskog pojasa, koji bi se u za Hrvatsku najgorem slučaju protezao uzduž cijele zapadne istarske obale te uključivao nekoliko stotina km2 mora. Da Slovenija ozbiljno razmišlja u tom smjeru pokazala je time što je 2005 proglasila fantomski gospodarski pojas do geografske širine Vrsara. U tom području ekskluzivno pravo na ribolov te iskorištavanje plina i drugih rudnih bogatstava imala bi Slovenija. Tako bi na udaljenosti jedva 12 nm od zapadne istarske obale istarski ribari ribolov morali prepustiti ribaricama iz Kopra i Pirana! S druge strane INA bi za crpljenje plina ispred Pule koncesiju morala plaćati Ljubljani. Očito je da glavni uzrok slovenske blokade nisu sporne hrvatske karte ili prejudiciranje granice koju one uzrokuju, nego slovenska pomama za ribljim i rudnim bogastvom sjevernog Jadrana. Ustupci u teritoriju i prirodnim bogastvima s hrvatske strane su toliki da se nikako ne može reći da se radi tek o "minornom" ustupku.

Slika 2: Gubitci hrvatskog teritorija u slučaju prihvaćanja sporazuma Drnovšek-Račan:

  • zeleno: 110 km2 teritorijalnog mora poklonjeno Republici Sloveniji
  • naranđasto: 50 km2 pretvoreno u međunarodne vode
  • plavo: oko 350 km2 velik fantomski gospodarski pojas kojeg je Slovenija proglasila u 2005 godini; u slučaju sporazuma Drnovšek-Račan površina gospodarkog pojasa kojeg bi Hrvatska morala ustupiti Sloveniji mogla bi biti čak i veća

S obzirom na navedenu štetnost povezivanja slovenskog teritorijalnog mora s otvorenim morem nije izgledno da Hrvatska ikad pristane na bilo kakvu ucjenu koja bi dovela do takve situacije. Istovremeno, slovenska politika zbog izvanredne antihrvatske polarizacije domaće javnosti, koju je postigla višegodišnjom obmanama, neće moći izbjeći referendum o ulasku Hrvatske u Europsku uniju bez takvog hrvatskog ustupka. Hrvatsku zato najvjerojatnije čeka još dug i naporan put do ulaska i to ne isključivo vlastitom krivnjom. No, zbog toga ne treba gubiti volju u provedbi daljnjih reformi koje Hrvatskoj uistinu koriste. Podsjetimo se, 1991. godine bilo je upitno hoće li Hrvatska uopće opstati, a njezino oslobođenje činilo se neispunjivom željom. Danas nije upitan ulazak u Europsku uniju već tek datum tog ulaska. Zato Hrvatska mora posegnuti za alternativnim scenarijem koji uključuje što efikasnije crpljenje europskih fondova u dužem periodu čekanja, te što veću pomoć ostalim državama jugoistočne Europe u približavanju Europskoj uniji.

Slika 3: Plovni putevi u Jadranskom moru. Kod otoka Palagruže talijansko i hrvatsko more se dotiću a promet u oba smjera teče hrvatskim teritorijalnim morem.

Literatura:

Broj komentara: 6:

  1. Tema je prvoklasno obrađena i samo bih autora naputio na "Vjesnik" online arhiva 20.9.2005. gdje dr Vidas analizira pobliže tu izjavu nenadležnosti koju je pri UN deponirala Slovenija ("Arbitraža kao opasnost"). Ako bih morao nešto nadopuniti, onda nešto o tzv. paketiranju. Naime, jasno je i slovenskom pol. vrhu i pravničkoj eliti da su svi aduti na planu mora u rukama RH (i Italije, ali oni imaju "cementiranu" pravnu poziciju i prejaki su kao država velike četvorke EU za slov. nasrtaje). Rupel je jedno vrijeme inzistirao na paketiranju koji su oni zamislili tako da se u tzv. paket stave LJB u HR, NEK i njen status, kopnena granica, morska granica i prometni koridori (a koje je Slovenija podmuklo stavila na kraj liste prioriteta jer imaju svoj tzv. križ AC kao prvi zadatak). To je bila neka ideja s kraja 90-ih, a svela bi se na to da bi se problemi riješili/rješavali u paketu i to po navodnom sistemu koncesija/kontrakoncesija u navedenim sferama. U praksi bi se to svelo na to da bi se novcem hrvatskih štediša kupovalo hrvatsko teritorijalno more, a ne zaboravite da je tada - 98. godine - otkopčana RH iz dalekovoda Krško-Zagreb i time bi se HR "vabilo" da popusti na planu mora još i vraćanjem njenog pravnog statusa kao suvlasnice 1/2 NEK. Ukratko, to bi bio kao neki ringišpil gdje bi se svi problemi zavrtili i onda bi pojedinačno "riješeni" ispadali 1 po 1 po centrifugalnoj sili. Zašto nadopunjavam ovim konceptom tzv. paketiranja? Zato jer se tu najbolje odražava sva podmuklost slovenske politike prema HR (neovisno o aktualnoj garnituri na vlasti). Naravno da je kao tako postavljena, sustavno formirana godinama (uz medijsku halabuku, dakako). Kulminacija tzv. paketiranja je bio D-R, ali je srećom ispoštovana poslovnička procedura i pok. Račan nije dobio ovlasti za potpis u rujnu 01. godine jer je D-R proglašen štetnim za hrvatske interese i kao takav storniran od strane svih šefova stranaka i prije upućivanja na preliminarnu analizu u Sabornicu. Zapazite da je slov. žal za D-R i neko još nejasno kasniej izvrdavanje Račana ili pak strahovito "tupljenje" dr G. Granića (potpredsjednik tadašnje Vlade sa 17 funkcija - od odnosa s Vatikanom do energetike što mu i je core business) da se HR vrati u 1/2 suvlasnički odnos NEK - naposljetku polučilo rezultate i HR se domogla (kao ozebao sunca!) svoje idealne polovine NEK. No, onda je uslijedio nov zaplet oko ratifikacije u DZ-u tog međudrž. ugovora o NEK i to je potrajalo 10 mjeseci (tek u IV/03.) dok su i dalje prodavali hrv. dio elektrike pod koruptivnim okolnostima na stranom energ. tržištu. Taj detalj s ratifikacijom je poučan jer se radi o simplex ugovoru u sferi energetike, a prijetili su Ustavnim sudom i raspadom koalicije ukoliko bude proslijeđen u parl. proceduru. Tek kad su slov. pravnici istupili u DZ-u i rekli da bi mogla nastati velika šteta u eventualnom arbitražnom postupku oko NEK kad uslijedi eventualan spor jer je HR ratificirala sporazum o NEK u Saboru - e tek onda su "preko volje" dignuli ruke za ratifikaciju. Post festum - mnogi si u Sloveniji još ne mogu oprostiti tu "glupost" oko NEK i što su natrag "pripustili" HR u idealnom suvlasništvu. Fazit! Što nas tek čeka s ratifikacijom HR u EU u slov. parlamentu? Treba biti ogromno zlopamtilo i izuzetno obazriv prigodom bilo kakvih susreta sa slovenskim političarima, a ništa ne potpisivati bez konzultacija s vodećim pravnicima. To nas naučila bliska prošlost! / komentar poslao mikrogrizzly/

    OdgovoriIzbriši
  2. Odlično i nadasve vrlo agrumentirano obrađena tema. Samo se nadam da poneki debil iz vlade cita Vas blog, a ako slucajno niste dio navedene zlocinacke organizacije, predlazem da se cim prije javite doticnima za pravne savjete, a sve u svrhu osnazenja nase vanjskopoliticke situacije

    OdgovoriIzbriši
  3. Štovani Mikrogrizzly! Zahvaljujemo na svim korisnim komentarima. Link koji ste predložili dodali smo u literaturu.

    OdgovoriIzbriši
  4. Spet značilno hrvaško interpretiranje zgodovine v svoj prid. Bravo. Bi se pa sicer lahko malo manj obremenjeval z nami.

    OdgovoriIzbriši
  5. U vašem susjedskom komentaru nismo primijetili niti jedan argument zašto navedene činjenice ne bi vrijedile. Ipak komentirat ćemo vaš navod da bi se trebali Hrvati manje opterećivati sa Slovenijom. Ako pogledamo izvještavanje medija s obje strane granice očito je da se Slovenci puno više opterećuju Hrvatima nego vice versa. Vaš komentar u toliko je sarkastičniji ako se uzme u obzir da ste nas vašom blokadom prisilili da se opterećujemo s vama!

    OdgovoriIzbriši
  6. Hvala za ozbiljnu obradu teme. Šteta što se ovakve stvari i mišljenja mora iskapat po netu, dok su mediji puni žutila...

    OdgovoriIzbriši